S radošću sam primio vijest o izložbi radova našeg najvećeg kipara Ivana Meštrovića koja se od 23.11.2023. održavala u Zagrebu u Galeriji Klovićevi dvori. Izložba je priređena povodom 140. godišnjice od Meštrovićevog rođenja . Iako sam bio spriječen gotova 2 mjeseca otići na ovu izložbu želja je bila iznimna i prvi slobodan dan iskoristio sam da odem do Zagreba i poklonim se djelima velikana naše umjetnosti. O kakvom je zapravo opusu riječ ponajprije govore gužve već pri jutarnjem otvaranju Klovićevih dvora. Srećom nisam se uputio na izložbu vikendom kada je gotovo nemoguće pristupiti djelima, već radnim danom pa se donekle i moglo pogledati skulpture na miru, a neke sam čak uspio i poslikati. Svakako treba čestitati autoricama izložbe Petri Vugrinec i Barbari Vujanović  na ovom poduhvatu jer posjetioci mogu uživati u gotovo 200-njak skulptura, od onih najranijih do niza danas svjetski poznatih djela.  Djela su posuđena sa svih strana svijeta, od New Yorka, Londona, Rima, Praga, Ljubljane, Beograda pa se i sam posao oko transportiranja istih i postavljanja u fond izložbe čini iznimnim pothvatom. A sve to da bi mi mogli uživati u ovom kiparskom blagu na jednom mjestu. Iznad svega svidio mi se u konceptu izložbe kronološki slijed koji prati kiparovu karijeru, te niz podataka koji su dostupni na informativnim panoima, uz neke vrlo rijetke fotografije koje sam prvi put imao priliku vidjeti . Iako sam planirao ostati na izložbi tek sat-dva došao sam totalno nepripremljen na ono što ću moći vidjeti vlastitim očima i zapravo sam na kraju proveo gotovo 5h u Klovićevim dvorima, opčinjenim viđenim. Tamo vrijeme jednostavno staje. Mene su najviše od prikazanog fascinirali izljevi Indijanaca iz Chicaga pa sam njih i odabrao da nešto napišem o njima.

Narudžbu za ovaj fascinantan spomenik Meštrović  dobiva od The Art Institute of Chicago nakon što se proširila slava o njegovom talentu nakon samostalne izložbe u njujorškom Brooklyn Museumu 1924. Na zadanu temu spomenika- rađanje grada nakon požara 1871. umjetnik je odgovorio  uvođenjem u javni prostor pripadnika američkih starosjedilaca. Neobičnost kod ovih skulptura je u tome da glavnim akterimau rukama nedostaje oružje. Izostanak oružja namjeran je jer je umjetnik smatrao kako ih je bolje ostaviti mašti dok se pozornost usmjerava na snažne linije muskulature ljudi i životinja, te linearne uzorke konjskih griva, repa i perjanica na glavama figura. Taj spomenički projekt predstavlja logičan razvoj Meštrovićeva promišljanja herojske figure tijekom nekoliko desetljeća. Spomenici visoki 6 metara i dugački 4 metra doživjeli su premijeru 1928. na ulazu u Grant Park u središtu grada. Ne znam toliko o umjetnosti niti želim biti stručnjak, ali mogu samo laički reći da je sama ideja ovog spomenika, i izvedba toliko iznad vremena i danas. Povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet za Indijance iz Chicaga napisao je sljedeće : ˝Meštrovićeve najbolje monumentalne skulpture su njegovi Indijanci u Chicagu; oni nisu previše očito stilizirani: mišići konjanika su gotovo anatomski realni. Ovi kipovi prikazuju koliko su važniji pravi skulpturalni osjećaji od ideologije, a Meštrović jedva da je znao nešto o idealima američkih Indijanaca.”  Ova recenzija dovoljno govori, a ja se samo nadam se da će me jednog dana put navesti u Chicago . Priliku da vidim ovo remek djelo uživo svakako ne bih propustio.

Ivan Meštrović rođen je u Vrpolju u Slavoniji 1883., kamo su na privremenom radu bili njegovi roditelji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice, u Dalmaciji, odakle i potječe. Dok je kao pastir čuvao ovce na padinama Svilaje oblikovao je svoje prve radove u drvu i mekanom kamenu. Glas o talentiranom mladiću brzo se pronio drniškim krajem pa su u prodavaonici drniškog opančara Marka Bitunjca 1899. priređene prve Meštrovićeve izložbe skulptura i crteža. Opčinjeni darovitošću ovog dječaka neki od viđenijih građana Drniša šalju njegove radove Jurju Biankiniju, uredniku zadarskog Novog lista koji objavljuje prve vijesti o radovima dječaka iz Otavica. Već sljedeću godinu zahvaljući novčanoj potpori drnišana Ivan odlazi u Split u klesarsku radionicu majstora Pavla Bilinića, kamenorezač  iz Splita, gdje će nastaviti razvijati svoj talent. Tih godina nastaju i neki od radova koje sam mogao vidjeti prilikom posjeta zagrebačkoj izložbi. Meni osobito drag je prikaz seljaka kojeg je mladi Ivan isklesao s svega 11 godina. Ta rana faza, dječački zaigrana i nevina tek je bila uvod u oluju koja dolazi. Zaista tko je mogao i zamisliti da će jedan pastir  ubrzo ostvariti svjetsku karijeru u kojoj će mu se klanjati cijela umjetnička zajednica tog vremena. 1900. mladi Meštrović odlazi u Beč gdje se nakon početnih muka i jezične barijere vrlo brzo snalazi i već sljedeću godinu biva primljen na na Akademiju likovnih umjetnosti. Svega 3 godine nakon svog dolaska u Beč on počinje izlagati s umjetničkom grupom Secesija, a uskoro ima i prvo međunarodno predstavljanje u Pragu. 1905. sa svega 22 godine Meštrović završava Akademiju  i izlaže u Zagrebu gdje njegovu skulpturu Majčinska briga kupuje car Franjo Josip I.  Više nema zbora, ovaj mladić zakoračio je na veliku scenu. 1908. zahvaljujući materijalnoj potpori bečkog industrijalca doseljava sa suprugom u Pariz gdje izrađuje 50-tak djela i stiče međunarodni ugled. Iako već ima priliku upoznati u Beču svog najvećeg uzora,  velikog kipara Augustea Rodina, tek dolaskom u Pariz njih dva započinju zajednička druženja tijekom te 1908. i 1909. Njihov posljednji susret odigrati će se 1914. u Rimu gdje Rodin dolazi kako bi portretirao papu Benedikta XV. Ovaj susret je važan jer je tijekom njihovih druženja Rimu Meštrović poželio portertiratiRodina i učinio je to fascinantno, dajući naglasak na njegove ruke, naglašeno lice i prepoznatljiv profil. Rodin koji se nije sustezao kritizirati tuđa djela svoje pojave za Meštovićev rad zaključio je oduševljen  : ˝Meštrović čini što želi ˝. Ako ikada treba spomenuti onu poštapalicu o tome kako nekada učenik nadmaši učitelja ima li zapravo boljeg momenta od ovog?

Nakon samostalne izložbe u Victoria i Albert muzeju u Londonu 1915. Meštovića proglašavaju jednim od najvećih kipara sakralne umjetnosti ikada. 1916. živi u Parizu i Ženevi paralelno i započinje rad na seriji drvenih reljefa s temom Kristova života koji se danas kao i drveno raspeće nalaze u kapeli sv. Križa u Splitu. Fotografija kipara kako radi na velikom drvenom rapeću u Ženevi 1916 . za mene je najljepša od svih njegovih koje sam imao priliku vidjeti. Čitajući o Meštroviću pronašao sam i vrlo zanimljiv podatak da je bio visok svega 153 cm pa je znao prepričavati unutar obitelji kako bi se mnogo ljudi razočaralo kada bi ga prvi put vidjelo uživo. Sudeći po genijalnosti u stvaranju svojih monumentalnih djela mnogi su pred sobom u iščekivanju prvog susreta vizualizirali vidjeti gorostasnu figuru, a pred njima bi se ukazao sićušan čovjek. Prvotno ˝razočarenje˝ ubrzo bi splasnulo kada bi započeli pričati o umjetnosti. Upravo ova fotografija prikazuje sićušna čovjeka pokraj Krista u nastajanju, a opet tako monumentalnog i velikog, dostojna dijela koje stvara.

U godinama koje slijede umjetnik živi i stvara u Italiji, a nakon završetka I.svjetskog rata odlučuje se nastaniti u Zagrebu. S vremenom gradi crkvu – mauzolej u Otavicama, i kupuje posjede u Splitu. Što izdvojiti iz svih tih godina pretežak je zadatak za stvaraoca ovog teksta. Ako govorimo o našim prostorima zanimljiv mi je spomenik Grgur Ninskom remek djelo koji je na očaj struke postavljen usred splitskog Peristila . S Peristila ga uklanja talijanska vlast tijekom okupacije 1941.  Nakon završetka rata 1952. spomenik se postavlja na novom mjesto, pred zlatnim vratima antikne Dioklecijanove palače. S obzirom da živim u Splitu vrlo dobro sam upoznat sa ovim spomenikom, osobito s nožnim palcem velikog biskupa. Naime mi u Splitu imamo običaj naše prijatelje i goste odvesti do ovog spomenika i preporučiti im da uhvate biskupa za palac i požele si nešto. Ne znam koliko je želja Meštrovićev Grgur Ninski ostvario, niti od kada je ova tradicija zaživjela, ali vjerujem da kipar sve to gleda od gore, uživa se i smješka na svu gomilu radosti i smijeha koje ovaj čin donosi.

Vjerujem da nije jedino Grgur Ninski donio sreću poklonicima Meštrovićevog opusa. U tim predratnim godinama nastaju i velebni spomenici Strossmayeru, Marku Maruliću, Meduliću, Avala u Beogradu, i već spominjani Indijanci u Chicagu. Vihor II. Svjetskog rata donosi probleme i ustaška vlast zatvara Meštrovića, a nakon što on biva pušten iz zatvora odlazi raditi i živjeti u Italiju i Švicarsku do kraja rata, a 1946. odlazi u SAD. Tamo mu osobno američki predsjednik Dwight Eisenhauer 1954. dodjeljuje američko državljanstvo, a ostatak života će provesti radeći kao profesor na poslije diplomskom studiju kiparstva na Sveučištu Notre Dame. 1952. Ivan Meštrović je darovnicom svu svoju imovinu u RH ostavio hrvatskom narodu. Zahvaljući tom velikodušnom činu hrvatski narod postaje bogatiji za neprocjenjivu baštinu, a od poklonjenih građevina dvije se pretvaraju u muzeje ( Zagrebački Ateljer Meštrović i splitska Galerija Meštrović) , dok će preostale dvije zadržati sakralno- memorijalnu funkciju ( Mauzolej u Otavicama te Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac u Splitu ) . Nevjerovatan čin jednog velikog umjetnika kojim je pokazao da je njegovo srce oduvijek kucalo za stvaranje i da su mu iznad svih materijalnih dobara ovog svijeta bili oni za koje je stvarao svoja djela- narod…. Meštrović umire 1962 i biva pokopan u svom mauzoleju u Otavicama.

Danas je poprilično fascinantno koliko ljudi u Hrvatskoj  ne zna gotovo pa ništa o Meštroviću- kiparskom velemajstoru čija djela su izložena u Vatikanu, Nacionalnoj katedrali u Washingtonu, zgradi Ujedinjenih Naroda u New Yorku, u Smithsonianu, Firenci,  Londonu (Tate Gallery), a krase i brojne privatne kolekcije diljem svijeta. Ipak to ne treba smatrati nedopustivim jer zapravo koliko među nama ima onih koje istinski zanima umjetnost ? Vrlo malo, pa i ja sam osobno sve do nedavno bio jedan od onih  koji joj je pristupao površno. Ova vrsta ljubavi se rijetko rađa, a i kada se rodi treba je nadograđivati godinama. Gdje god da odputujemobavezno posjećujem muzeje, pa je vrlo zanimljiva činjenica da sam splitsku Galeriju Meštrović prvi put posjetio tek nedavno. Valjda sam i ja jedan od onih koji smatra da za posebnosti u svom gradu uvijek ima vremena. I tako prolaze godina po godina , nekima cijeli život, a da se nikada ne upoznaju s onim što im tako posebno i znamenito leži ispred nosa. Prva prava zainteresiranost Meštrovićevim opusom kod mene se rodila kada sam skitajući Meštrovićem rodnim krajem, selom Otavicama, posjetio nedaleki lokalitet na kojem se nalazi Crkva Presvetog Otkupitelja posljednje počivalište kipara, kao i najbližih članova njegove obitelji. Za njezinu izgradnju (1926.-1930.) kipar je odabrao Paraćevu glavicu, brežuljak na sjeverozapadnome dijelu Petrova polja koji katastarski pripada selu Ružić, a udaljen je samo desetak minuta hoda od kuće obitelji Meštrović u Otavicama. Gradnjom ovoga objekta kipar je ispunio svoju namjeru da svojoj obitelji izgradi grobnicu, a rodnom kraju podari crkvicu u kojoj će se, prema njegovoj želji, glagoljati misa na narodnome jeziku.

Već s nekoliko km udaljenosti ističe se monumentalnost ovog objekta koji dominira pejsažom. Do crkvice vodi skalinada, a s vrha brda puca prekrasan pogled na okolicu. Jedan od najimpresivnijih detalja koji su krasili crkvicu bile su brončane vratnice na kojima je Ivan Meštrović portretirao članove svoje obitelji. Lijeva vratnica posvećena ženskoj lozi prikazivala je redom njegovu majku Martu, prvu suprugu Ružu, drugu suprugu Olgu, te kćerke Martu i Maricu. Na desnoj je ovjekovječio muške članove obitelji: oca Matu, svoj autoportret, brata Marka, najmlađeg brata Petra i sina Tvrtka. Nažalost, brončana vrata s portretima ukradena su za vrijeme velikosrpske okupacije (1991. – 1995.) i do danas nisu pronađena. Nadam se samo da ih neki pljačkaš nije rastalio kao broncu i da će se jednog dana pronaći skrivena u nekom mraku, te vratiti tamo gdje i pripadaju. Nažalost čini se da pljačkašima ništa nije bilo sveto pa ni kosti preminulih. U svojoj gramzljivoj želji za bogaćenjem navodno su čak otvarali i grobnice u potrazi za dragocjenostima. Ratovi i sav folklor koji se dešava u njima nisu nažalost zaobišli ni ovo pitoreksno i mirno mjestašce koje je veliki kipar odabrao za svoje posljednje prebivalište. Meštrovićeva ljubav prema zavičaju nikada nije zatomljena i iako je sebi mogao priuštiti grobnicu gdje god je htio ipak ga je srce vuklo tamo odakle je i potekao. Ne čudi me, po svoj prilici ovaj dobar i emotivan čovjek bio je vrlo vezan uz svoju obitelj pa ih ni po prestanku ovozemaljskog ciklusa nije htio napustiti. Posjet ovom mjestu bio je zapravo okidač da proučim malo kiparovu biografiju koja je impozantna.

Život i karijera ovog velikana hrvatskog naroda dostojan je filmskog scenarija. Način na koji su on i njegova djela pronašli svjetsku slavu impresivan je i zaista me ne bi čudilo da se jednog dana i bude snimao neki film o ovom našem dalmatincu. Bilo mi je vrlo teško napisati neki tekst o njemu jer je jednostavno nemoguće sažeti takvu priču u ovako malo redaka. Ipak odabrao sam one meni najdraže i najupečatljivije segmente Meštrovićevog života i karijere. Svjestan sam da su mnogi preskočeni, ali temeljni pristup neka bude rezerviran za struku i prave znalce. Ja kao jedan od mnogih amaterskih ljubitelja umjetnosti tek mogu biti sretan što sam u jednom trenutku svog života poželio proučiti biografiju ovog čovjeka i biti posjetioc jedne izložbe o njemu kao što je ova kojoj smo svjedočili u Klovićevim dvorima.  Obogatila me je znanjem i razveselila duh, teleportirala u prošlost i učinila još većim obožavateljem ovog umjetnika. Još jednom veliko hvala autoricama što su nam je omogućili, a ja se kao i mnogi od vas s nestrpljenjem radujem onoj koja će sigurno biti priređena povodom 150 godina od Meštrovićevog rođenja. Do tada biti ću još veći obožavatelj ovog genijalca i vjerujem pročitati svu dostupnu literaturu na temu njegovog rada i života.

Igor Goleš