Za moju ljubav prema poluotoku Pelješcu najzaslužnija je svakako njegova bogata pomorska povijest što se može vidjeti i kroz njegova česta spominjanja u mom kolekcionarskom radu. Iako sam već pisao kratke crtice o Pelješkom pomorskom društvu nekako osjećam da sam ostao dužan napisati još ponešto i o pelješkim kapetanskim obiteljima. Naravno, odabir je pao na kapetane iz obitelji Gsiuppa-Župa. Možda ima znamenitijih peljeških kapetana, možda i intrigantnijih životnih priča, ali o obitelji Župa sam dosta naučio iz gradiva koje sam pronašao u njihovoj rezidenciji u kojoj su živjeli kroz 20.stoljeće- vili Mimbelli. U vilu Mimbelli obitelj Župa useljeva 1922., nakon što je njihova kuća znatno oštećena u požaru nastalom prigodom udara groma u kuću. U općem metežu ukućani su uspjeli spasiti tek neke fragmente Arhiva koji je potjecao još od 18.stoljeća. Jedan od najvrijednijih svakako je uokvirena fotografija s krštenja najmlađeg člana obitelji Matka iz 1919. i to jedina sačuvana na kojoj se vide sve 3 generacije Župa na okupu, ali i bogati interijer njihove tadašnje rezidencije.
S obzirom da su u 20. stoljeću ogranci obitelji Mimbelli živjeli u Italiji i Francuskoj, u 20. stoljeću nju je tek periodično posjećivao zadnji muški nasljednik Baldo Mimbelli, tada nastanjen u Trstu. Njegov otac Antun ostaje zapamćen kao njen zadnji stalni stanovnik do 1880. kada odseljava u Trst , ali i kao veliki dobrotvor u Orebiću, koji je izgradio vodovod u mjestu, put do samostana i pomagao razvoj mjesta. Kuću su sagradili u 18. st. Antunovi pretci, a on ju je restaurirao sredinom 19 st. zahvaljujući bogatstvu ostvarenom trgovanjem žitom preko Rusije i Kine. Za tada moderno opremanje kuće naručivali su se najskuplji komadi namještaja, pazilo se na svaki detalj, a mnogi od prvotnih komada namještaja se i danas neuništivo smješkaju posjetiteljima . Wiehlerovi gobleni, bidermajeri, antikni murano lusteri, komoda od drva ruže iz Kašmira, belgijski i engleski porculan, bakreno posuđe te niz drugih detalja, učinili su ovu kuću jednom od najekskluzivnijih u Dalmaciji tog vremena. Ovakva raskoš kod odabira najskupljih materijala tog vremena ne treba čuditi jer Anton Mimbelli je bio ekstremno bogat, a na vrhuncu svoje moći cijela obitelj Mimbelli imala je čak 33 jedrenjaka kojima su trgovali ruskim žitom po cijelom svijetu. U svom ukrašavaju kuće u Orebiću Anton je išao toliko daleko da je naručilo i oslikavanje svih zidova pa je naposljetku utrošeno čak 4 milijuna žumanjaka u ovaj pothvat. O kvaliteti rada i danas nam svjedoče zidovi koji su, i danas u najvećoj mjeri, izvrsno i autentično očuvani.
Jedan od zaposlenika Mimbellija u njihovoj agenciji u Mariupolju bio je i mladi Mate Župa (1855. – 1933.) .On se tamo oženio ruskinjom i s vremenom vratio živjeti u Orebić, gdje je potom radio kao agent Lloyda, a zatim jedno vrijeme bio i cjenjeni načelnik Orebića. Prijateljstvo i povjerenje koje je vladalo godinama između ove dvije obitelji olakšalo je i odluku zadnjem Mimbelliju, Baldu da im ustupi svoj dom na korištenje. U ambijentu ove impozantne kuće od čak 14 soba, s vrtovima i impoznatnom pergolom na ulazu, ostala je živjeti ova obitelj do smrti zadnjih članova početkom 21. stoljeća. Neopisiv adrenalin me danima i mjesecima držao dok sam prebirao po njihovom Arhivu, i izdvajao zanimljiva pisma i dokumente. Jedno od najzanimljivijih je ono u kojem Mate Župa, u travnju 1927. godine, piše:
“MOJIM POTOMCIMA:
“U svrhu da moji potomci budu znali, na koji je način dospio u našu kuću, gdje se čuva, ima već preko sto godina, jedan starinski zlatni dukat (cekin) evo me da im to ispričam. (…) Gornji slučaj desio se je u početku 19.og vijeka, okolo godine 1810 – 15, (…) moj djed Jozo Župa (…) bio je veliki ljubitelj ribolova (…) Jednog jutra (…) uputio se da lovi pošao je na ostrvce zvato ‘Majsan’ (…) Kad je svršilo ribanje (…) Hodeći možda na po puta dade mu se pogledati na tlo, kad opazi na zemlji jedan komad zlata i jedan starinski zlatni dukat što je pridigao i spremio. Došavši kući na gatu, kao uvijek, dočekala ga je žena i druge žene od kuće, da ga pitaju koliko je ulovio ribe. Kad je ženi predao ulovljenu ribu, dao joj je i onaj komad zlata govoreći: ‘ovo sam našao na školju’. Žena, uzela je zlato, bacila ga je daleko u more govoreći: ‘ovo je po vragu, neću da mi dodje u kuću’. (…) sreća da joj nije pokazao i dukat…” Ostao je kao “vlasnost kuće”, a na “pohrani kod najstarijeg člana obitelji”.
Nažalost nisam imao sreću pronaći mnogo dokumentacije iz koje bih izvukao još neke crtice o životu Mate Župe. Tek nijemo na zidovima kuće, u starom okviru smješkala se njegova fotografija iz 1921. gdje sa svojom ženom Klotindom iz Mariupolja, pozira fotografu, u društvo svog unuka Matka. Upravo o Klotindinoj djevojačkoj opijenosti Matom pričao mi je današnji nasljednik kuće. Njen dolazak u Orebić nije joj predstavljao ni najmanji izazov jer je iz Mariupolja koji je bio impresivna trgovačka prijestolnica trebala doći živjeti u Dalmaciju. Ipak ni početna sablaznjenost malim mjestašcem gdje se još uvijek živjelo pod šterikama nije je pokolebala. Koliko je zavoljela Matu, toliko je zavoljela i magični Pelješac i s vremenom prenijela svaku i najmanju sitnicu iz svoje Crnomorske rezidencije na novu Jadransku. Nadživjela je naposljetku supruga i svoje sinove i umrla u Orebiću, a jedna od soba u kući posvećena je danas upravo njoj i ukrašena ikonama, molitvenicima i knjigama na ruskom jeziku.
U Arhivu obitelji Župa najveći dio sačuvanih dokumenata bio je iz ostavštine Matinog sina, Nikole (1886. – 1943.). Ovaj studiozan pomorac čuvao je svaki papirić koji je koristio tijekom svojih plovidbi. Na tavanu kuće Mimbelli u jednoj staroj škrinji koja vjerovatno desetljećima nije bila otvarana pronašao sam njegovih 10-tak uvezenih fascikli s više stotina službenih dokumenata koje je kapetan zaprimao od kompanija Jugoslavensko-Amerikanska plovidba, Baburizza i Jugoslavenski Lloyd za koje je radio. Njihov sadržaj proučavao sam gotovo 2 godine čitajući o pregršt prezanimljivih situacija koje su se događale na njegovim putovanjima po svijetu. Svakako jedan od najzanimljivih događaja bilo je nasukavanje njegovog broda Gundulić u Porto Bueno, u Magellanovom prolazu, daleke 1934. Kapetan Nikola je prolazio možda i najveća ekonomska iskušenja u dvjestogodišnjoj pomorskoj povijesti obitelji Župa. U naponu snage morao je sudjelovati u renoviranju obiteljske kuće nastradale u požaru, ali i u otplaćivanju kuće Mimbelli, novog doma Župinih, a prilike tada nisu bile najpovoljnije za bilo kakav oblik ulaganja. Period poslije I. svjetskog rata bio je osobito težak za pomorce. Plaće nisu bile zadovoljavajuće pa se stoga Niko često u svojim pismima obitelji i prijateljima tuži na težak život pomoraca i neadekvatna primanja. Ocrtava se u njima i nostalgija za domom, ženom i sinom, ali i rodnim Pelješcem. U dalekom svijetu osobito ga zanimaju crtice iz društvenog života Orebića o kojima mu najčešće piše prijatelj Marko Vekarić. Nikola je bio kapetan starog kova, iznimno discipliniran, strog i pravedan te bez dlake na jeziku. Već s 27 godina postaje zapovjednik parobroda ˝Arkadia˝, a potom i brodova ˝Zrinski˝, ˝Aleksandar˝, ˝Vojvoda Putnik˝, ˝Gundulić˝, ˝Princ Pavle˝ i ˝Balkan˝ da bi se 1940. zbog oštećenog sluha umirovio. Velik dio njegovog pomorskog staža obilježila su putovanja za Južnu Ameriku odakle je brodovima prevozio salitru za Evropu.
Južnu Ameriku kapetan je pamtio i po dezerterstvima posade, što je tada pričinjavalo ogroman problem pomorskim kompanijama. Mnogi siroti mornari iz Dalmacije su prekooceanske zemlje vidjeli kao oaze sreće i blagostanja i koristili prvi pristanak da nestanu glavom bez obzira. Ovakva praksa ne čudi jer dok su oni imali priliku učiniti to posve besplatno, mnogi drugi dalmatinci su prodavali obiteljske dragocjenosti i zaduživali se, pa čak i prodavali obiteljska imanja da bi moglo krenuti u imigraciju. Tako kapetan Župa tijekom polaska za Rio de Janeiro i Buenos Aires 1927. objavljuje posadi dekret o dezerterstvu i moli ih ako se već odlučuju za isto da mu to i prijave kako bi im mogao barem dati matrikule i prijaviti sve vlastima, jer u protivnom brodske kompanije moraju plaćati ogromne kazne. Nije poznato kako je dolazak u te krajeve te godine i prošao i jeli naposljetku bilo dezertiranja. Taktovi sambe i argentinskog tanga, egzotične djevojke i miris novog života sigurno su nekima od mornara bili neodoljivi mamac za neki novi početak. U memorandumu Jugoslavenskog Lloyda naslovljenog na kapetana 16.08.1932. tijekom boravka u Buenos Airesu upozorava ga se da pripazi na krijumčarenje cigareta i whiskya koje također uzima maha na brodovima. Iz svih ovih dopisa može se upoznati život na brodu, i s kojim sve problemima su se tada suočavale kompanije i koliko je posao zapovjedanja na jednom prekooceanskom brodu bio zahtjevan.
Ugled koji je u svom privatnom životu na rodnom Pelješcu uživao Nikola najbolje razotkrivaju mnoga pisma koja je primao. Tako je bio od krucijalne pomoći Marcelu Kolinu prilikom sakupljanja građe za njegovo remek djelo Jedrenjaci, knjigu koja je zabilježila povijest mnogih naših kapetana i njihovih avantura po svjetskim morima. Ovo kultno djelo danas se smatra jednim od najimpozantnijih knjiga na temu pomorstva tiskanih na ovim prostorima, osobito jer su u njemu brojna svjedočanstva tada nekih još uvijek živih kapetana i njihovim putešestvija svjetskim morima. Iz Kotora piše mu skreski poglavar sretan što je primio njegovog sina na brod i što ga pazi poput rođenog oca. Anton Lupis iz Kučišta moli za pomoć pri ukrcaju njegovog sina na brod. I upravni odbor Velike Pomorske izložbe koja se pripremala u Dubrovniku početkom 1941. obraća se za pomoć kapetanu Župi, sa zamolbom da lobira kako bi najutjecajnije kapetanske obitelji na Pelješcu posudile svoje najdragocjenije pomorske predmete ovoj izložbi. Za ovu monumentalnu izložbu su naravno posuđeni i pomorski predmeti iz obitelji Župa.
Obraćali su se Nikoli ljudi iz svih slojeva društva; od poduzetnika do kolega pomoraca, ali i najskromnijih sumještana . U gomili njegovih pisama pronalazim i ono ponizne djevojke Adeline Piskulić . Ona se u nedostatku novca za odlaskom u časne sestre obraća za pomoć upravo njemu:
“(…) Ima više mjeseca da želim poči u Zavod ‘Domus Christi’ u Dubrovnik i tu ostati doživotno. (…) Ja imam 22.000 Din još trebam 8.000 Din. (…) Jučer sam pošla, kod Vaše mame dobre gosp. Klorinde daje molim dalibimi mogla što uzaimiti. Ona mije odgovorila, ja nemam ali ču pisati momu sinu. (…) Jaču Vam kad uzbudem moći pošteno povratiti. Garantiti če moj rođak Baldo Krstelj apelacijom sudac u Splitu. (…) Zato se Vama obračam, ljubezno Vas moleći pomozite sirotinju, u njezinoj velikoj potrebi. (…) Svaki dan prisustvujem sv. misi i primam sv. Pričest (…) za Vas čuse Bogu moliti, za Vašu gosp. Mamu za Vašu gosp. Ljerku i za Vašeg jedinca (…)”
Nažalost, razočaran mnogobrojnim lošim iskustvima, on odbija ovu skromnu i iskrenu djevojku kojoj je novac bio itekako potreban? Trebamo li mu zbog toga zamjeriti i smatrati ga tvrdokornim i bezosjećajnim? Vjerojatno samo opreznim. U ovom slučaju čaša se prelila na najpotrebitijima. Kao pripadnik bogate orebićke obitelji kapetan je svakodnevno bio izložen molbama za pozajmicama novca, ali i lošim iskustvima kao posljedicama njihovog nevraćanja.Tako je u više navrata tijekom 1937. i 1938. pisao Frani udovi kapetana Mata Štuka kako bi je upozorio na povrat duga od pokojnog supruga koji datira iz 1929. Kapetanu Mariju Alborghettiju iz Korčule 1934. piše da mu od tražene svote može posuditi tek 1000 dinara, da bi i njega nakon 3 god morao podsjećati na povrat dugovanja. Bogatstvo, kao trn u oku, vjerojatno mu je i presudilo kada je kao načelnik Orebića 1943. s još nekim građanima odveden u Korčulu na ispitivanje partizanima koji su ga i streljali. Je li bio samo kolateralna žrtva rata i političkih uvjerenja antikapitalista ili je možda ubijen po nalogu nekog od dužnika kojem je odgovaralo da kapetan nestane – to se ni dan danas ne zna… Od optužbe za kolaboraciju s talijanskim okupatorom Nikola Župa se nije mogao obraniti, niti je dobio priliku za to. Kao načelnik mjesta surađivao je sa svim sukobljenim stranama u ratu, ali ne zbog ideala već isključivo u svrhu zaštite Orebića i njegovih građana. Svakako je vrlo zanimljiv događaj kada je talijanska vojska pred općinskim domom postrojila gotovo sve građane Orebića kako bi izvršila javno strijeljanje u znak odmazde za partizansku diverziju u Orebiću. Poznato je da su svećenik i tadašnji načelnik Župa klekli pred talijanskog poručnika i preklinjali ga da ne strijelja nikoga od građana, te da radije ubije njih i uspjeli su u svom naumu. Kapetan je bio jednak prema svim stranama u ratu, jedino što ga je istinski zanimalo je bilo zaštiti svoje sugrađane.
Iza sebe Nikola je ostavio suprugu Ljerku i sina jedinca Matka (1919. – 2004.), posljednjeg Župu čijom smrću 2004. umire i ova obitelj. Matko Župa bio je i jedini iz ove obitelji koji nije postao kapetan. Ostao je ipak zapamćen u lokalnoj zajednici kao prvi ravnatelj Pomorskog muzeja u Orebiću i dugogodišnji predsjednik turističke zajednice Pelješca i Korčule. Od oca je nasljedio poriv za čuvanjem svakog papirića i dokumenta koji mu je došao u ruke, ali čini me tužnim činjenica da nikada nije pronašao dovoljno vremena da piše o svojoj prezanimljivoj obitelji. Možda su tome kumovale obveze, a možda i nije htio glorificirati svoju obitelj i izdvajati se iznad drugih. Svejedno njihova pomorska prošlost jedna je od rijetkih sačuvanih kroz neki Arhiv i samim tim joj se trebalo posvetiti vrijeme. Iako nepotpuna, itekako je dragocjena. Do mog dolaska srećom ju je sačuvao zadnji nasljednik kuće Mimbelli, Matkov posinak Ivica i prije prodaje kuće dovoljno je bio razborit da je prepusti onom koji nije dozvolio da ode u zaborav. Danas je pohranjena u zbirci dokumenata Pomorskog muzeja u Splitu i vjerujem da će jednog dana njen sadržaj biti publiciran kroz forme neke knjige. Vjerujem da na Pelješcu postoje i još neke sačuvane obiteljske arhive koje će kad ugledati svjetlo dana i postati dostupne te da će se pisati i o drugim kapetanskim obiteljima s Pelješca. Obitelji Štuk, Fisković, Šunj, Vekarić, Kerša, Bogić, Kovačević i druge nesumnjivo zaslužuju svoju kapetansku enciklopediju… Tko zna, možda upravo ona i bude predmet mog sljedećeg rada. Vrijeme će dati odgovor na ovo pitanje… želje i motivacija ne nedostaju.
Igor Goleš
