Toliko mjesta sam obišao po Dalmaciji, toliko puta se ismijao i izguštao s domaćim ljudima, ali ne sjećam se skitnje koja je ostavila toliko dojam na mene poput ove koju sam doživio u malenom mjestašcu Šepurine na otoku Prviću. Tolika opuštenost i ležernost tamošnjih svih generacija me je jednostavno ostavila bez daha, i to toliko da već par dana nakon povratka kući ja planiram moj sljedeći odlazak na ovaj otok. A kada se samo sjetim koliko mi je vremena trebalo da ga posjetim. Iako je već godinama na mojoj listi želja uvijek sam Prvić ostavljao po strani kao destinaciju koja je udaljena svega nekoliko minuta od kopna pa nema mjesta za žurbu. I tako je prošlo nekoliko godina i nekoliko odgođenih polazaka, a tko zna možda da li bi prošlo i još nešto vremena da polazak nije inicirao don Ante Škugor, svećenik porijeklom iz tog mjesta. Tijekom našeg prošlogodišnjeg putovanja na Palagružu toliko je ishvalio svoj otok da više nije bilo opravdanja za odugovlačenje. Znao sam naravno da je u Prvić Luci grobnica našeg poznatog biskupa i izumitelja Fausta Vrančića, ali i njegov memorijalni centar koji je svakako bio na popisu mjesta koja treba obići i to je bio moj najveći motiv za posjet istog. O Šepurinama uopće nisam mnogo razmišljao međutim tamošnji ljudi priredit će mi najugodnije trenutke na otoku.

Na otok smo se prebacili taxi boatom iz obližnje Srime i to je zapravo najbrži dolazak na otok, iako naravno postoji i svakodnevna linija iz Šibenika na relaciji Šibenik- Zlarin- Prvić-Vodice. Na Prviću ne prometuju automobili, a stanovnike možete vidjeti samo na biciklima, traktorima ili u papomobilima. Nevjerovatna je lipota Dalmacije zimi, i tišina koja te može dočekati u nekom manjem mjestu na otocima. Teška je hibernacija u zraku, kalete su prazne i gole u svoj svojoj ljepoti, a ono malo naroda na koji možeš naići je usporeno i željno novih lica, nekih drugih tema i razgovora.  Tek kroz jutro mogu se osjetiti istinski tragovi života kada ljudi odlaze u spizu, na posao, ribari se vraćaju s mora, a penzoneri zauzimaju svoje omiljene pozicije za naćakulat se. E upravo razmišljajući o njima mislim se kako će sve to skupa izgledati za par desetljeća kada svi oni budu na nekim drugim mjestima. Nove generacije zarobljene i opsjednute mobitelima ne poznaju te rituale da sjednu na klupicu  i SAMO razgovaraju. Jesu li i scene starijih ljudi koji sjede na klupici i veselo ćakulaju nešto što će u jednom trenutku jednostavno odumrijeti u našoj kulturi ? Ni najmanje me ne bi čudilo…….Srećom u Šepurinama je upravo ta scena prva koje je dočekala mene i don Antu. Nakon što nas je taxi boat ostavio na sjevernoj strani otoka, svega 5 minuta hodanja nam je trebalo da dođemo do rive u Šepurinama, a tamo se na dvije klupice smjestilo nekoliko penzionera, veselih i opuštenih. Bili su zatečeni našim dolaskom jer smo se pojavili u vrijeme kada lokalna brodska linija ne pristaje u Šepurinama pa im nije bilo jasno otkud stižu sada ova 2 padobranca. Ipak 3 djevojke koje su malo dalje opijene suncem ispijale kavicu iz kućne radinosti osmjehnule su se i nisu bile iznenađene. Najavljivao sam putem svog instagrama tajnovito dolazak na jedan dalmatinski otok, u društvu svećenika, bikera i navijača, a one su odmah prepoznale u mojih zagonetkama don Antu Škugora. Stvarno jesam li mogao boljeg domaćina odabrati za prvi posjet ovom otoku ? Teško jer don Ante je ovdje obožavan, a i njegova služba izaziva strahopoštovanje i respekt, pa nije bilo teško zaćakulati gotovo sa svim osobama koje su se pojavile u tom trenutku na rivi u Šepurinama. A njih i nije bilo puno.

Poseban gušt je bio upoznati ekipu iz ORMARA. Ormar su zapravo dvije klupice za sjedenje, postavljene ispred jednog objekta na rivi u Šepurinama. Nalaze se u dobroj zavjetrini i tu se u nekom dijelu dana lokalci okupljaju i zabavljaju, provode dosta vremena i promatraju život na rivi. Prigodom našeg dolaska u ormaru nije bilo nikoga jer ga u tom trenutku nije grijalo sunce, a s obzirom na hladnoću koja se uvlačila pod kosti svi su sjedili 50-tak metara dalje, na osunčanom dijelu rive. Nisam shvatio tada važnost ovog kultnog kutka i gotovo sam oglušio na don Antino ukazivanje na ovo mjesto. Krenuli smo dalje razgledavati mjesto, ali već nakon povratka i pred zalaskom sunca ugledali smo onu istu ekipu koja je prije uživala na sunčevim zrakama kako sada sjede u ormaru. Nije više bilo razloga za izbivanje s ovih par kvadrata na kojima kolaju najpozitivnije energije i gdje se razotkrivaju najdublje otočne tajne. Imao sam domaćina s kojim se najobičnija ulaznica u ovo probrano društvo pretvorila u onu s kojom se ulazi u VIP lože pa sam tako i tretiran. Odmah sam ponuđenom dobrim whyskijem kao dio ekipe i sve ostalo je povijest. Ne postoji taj turistički vodič, knjiga ili aplikacija od kojih ćeš naučiti više o otoku Prviću od ovog  simpatičnog društva. Tako sam tijekom par sati ćakule ( i pjesme ) saznao da se na Prviću nekada proizvodilo gotovo 360 kvintala vina koje se izvozilo i u Trst, a vinogradi otočana rasprostirali su se i na kopnu, od Srime pa sve do Tisnoga.  Zbog tadašanjeg prosperiteta nazivali su Šepurinu malim Pragom, a  danas zbog svoje netaknute ljepote malom Komižom. Komiža je to svi znamo sinonim za autentičnu dalmatinsku ljepotu i  jedno od najljpših dalmatinskih mjesta. Pričalo se u ormaru osim o estetici i o svemu drugom; od ulova ribara, do spašavanja plivača kojima morske struje nisu dozvoljavale da se vrate na kopno. Slavilo se i Luzaria, lokalnog sakristara koji pomaže u crkvi gotovo 60 godina …Zapivalo se i hajdukove pisme, jer Šepurine su naravno utvrda hajdukovih navijača otkako znaju za sebe. Ni tih večernjih 2 stupnja koji su ledili krv u žilama nisu mogli pokvariti ovaj nezaboravan festival ćakule koji će ostati  za mene vječno zapamćen. Ormar kao sastavni dio betonske nakarade koja nagrđuje kameni mozaik šepurinske rive uskoro odlazi u povijest. Zbog ugrožene statike zgrada će se rušiti, a na istom mjestu niknuti će novo kameno zdanje, naravno s predviđenim novim ormarom. E pa ekipa želi vam i u tom novom ormaru što više dobre zabave i smijeha.

U tom prvom danu boravka u Šepurinama uz susret s ovim dragim ljudima najpamtljivijim mi ostaje i  susret s ribarom Ljubom Cukrovom. Imao sam sreću da već sutradan završim u gostima kod njega, kao da se poznajemo godinama. U sasvim spontanom razgovoru, Ljubo mi je otkrio da kod kuće čuva pismo koje je njegov pradjed iz Amerike poslao prijatelju na rodni otok početkom 20. stoljeća. Tamo je živio i radio jedno vrijeme, prisiljen potražiti bolji život, kao i mnogi drugi naši iseljenici. U obitelji Ljubinog prijatelja pismo se kao i mnoga druga čuvalo desetljećima, a zatim ga je u jednom trenutku on odlučio pokloniti Ljubi, koji ga je potom uokvirio i stavio ponosno na zid u svojoj kući, čuvajući ga poput najveće relikvije. Kao kolekcionaru i nekom tko sakuplja upravo predmete vezane za naše iseljeništvo ovaj pronalazak mi je bio osobito srcu drag jer već neko vrijeme sramežljivo raduckam na sakupljanju građe koja će biti tema moje sljedeće knjige. Iseljavanje dalmatinaca i hrvata kroz 19. i početkom 20. stoljeća tema je koja me posebno inspirira. Stoga svaka korespodencija na koju naiđem pobuđuje pažnju i veseli, i tko zna možda i jednog dana i ovo pismo završi u mojoj knjizi. Otišao sam vrlo rado do Ljube, gdje smo nas dva i njegova supruga Snježana uz slane srdele i opojni plavac mali razglabali o svemu i svačemu, a najmanje o pradjedu. Pozvao me i Ljubo da mu pravim društvo kada ode na parangal, ali nije bilo vremena ovaj put. Radujem se povratku na otok i ponovnom druženju s ovim dobrim čovjekom.

Zamišljam baš kako bi bilo da sam došao usred ljeta. Usred onih ogromnih vrućina, gužvi, stresa, kada u zraku odjekuju svi mogući dijalekti, i svi su u žurbi, umorni od svega. Da li bi uopće imao prigodu vidjeti sve te ljude; Sinišu, Boru, Ljubu, Zrinku, don Božu, a kamoli popričati s njima? Još jednom zahvaljujem samom sebi što sam usprkos golemim obvezama pronašao vremena za upoznavanje s ovim otokom baš u najljepše vrijeme. Ambijent prave, iskonske Dalmacije koji su mi omogućili stanovnici Šepurine nezaboravan je.  Pokraj njihovog šarma i gostoljubivosti ništa drugo nije me ni zanimalo. Po meni nikada ne bi trebalo monumentalnost nekog mjesta mjeriti po količini kulturnih znamenitosti, impozantnih građevina, gospodarstvu, broju hotela ili broju stanovnika. Njegovu iskonsku veličinu čine domaći ljudi, oni koji ga žive 365 dana u godini te njihova energija i karizma. Ovdje toga nikako nije nedostajalo. Velike su Šepurine, a u mom srcu ostavili su upravo tamošnji stanovnici ogroman trag.

Preostalo nam je još istražiti drugi dio otoka. Do Prvić luke treba svega 20-tak minuta lagane šetnje. U pitanju je sasvim drukčije mjesto od Šepurina, smješteno u uvali, u kojem zimi živi svega 100-njak stanovnika. Malo me je iznenadio ovaj podatak jer s obzirom na ljepotu otoka i blizinu kopna očekivao sam više stanovnika. Kao i u drugim malim mjestima centralni dio dana ovdje je dolazak broda s kopna i to je jedini trenutak u danu zimi kada žamor zavlada lukom.  S obzirom da smo se tamo našli upravo u trenutku dolaska broda i ovdje sam imao priliku popričati s nekim mještanima. Veselja i smijeha nije nedostajalo, a najviše me obradovala Šinka kada mi je rekla da prati već godinama moja instagramska lutanja Dalmacijom. Najveća nagrada ovih mojih putešestvija i lutanja je upravo upoznavanje ljudi koji uživaju u istim stvarima kao i ja. Ali i istraživanje i učenje o našim ljudima iz prošlosti, a ima li boljeg mjesta za saznati nešto novo o velikom Faustu Vrančiću od njegovog memorijalnog centra koji je smješten odmah do crkve u kojoj se nalazi i njegov grob.

Faust Vrančić bio je hrvatski polihistor, leksikograf i izumitelj (Šibenik, 1. I. 1551 – Venecija, 20. I. 1617). Podrijetlom je iz ugledne šibenske obitelji, koja se spominje već u XIV. st. Na njegov je život osobito utjecao stric A. Vrančić, koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom (1568–69) ga poslao na studij u Padovu i Veneciju. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za filozofiju, fiziku i matematiku. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571., ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom. U sljedećem razdoblju boravio je u Šibeniku i Italiji, a bio je imenovan i naslovnim čanadskim biskupom; pošto mu je rano umrla supruga, zaredio se 1600., te je postao kraljevskim tajnikom za Ugarsku i Transilvaniju. Nezadovoljan državnom službom napustio je kraljevski dvor 1605., te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Odrekavši se 1608. biskupske časti, nastavio je borbu protiv reformacije. U Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o strojevima, za što je 1614. dobio povlasticu od francuskog kralja Luja XIII., a 1615. od toskanskoga vojvode Cosima II. de’ Medici. Te je godine u Rimu teško obolio, te je na putu prema domovini preminuo u Veneciji; pokopan je u crkvi u Prvić luci, što je bila njegova oporučna želja.

U memorijalnom centru Zlatka mi je predstavila na najbolji način Fausta i njegov život. Ovaj moderni centar  otvoren je 2012. i svakako je najbitnije mjesto koje treba posjetiti na otoku. Priča o Faustu Vrančiću ispunjava ponosom što je jedna tako velika ličnost rođena upravo u Dalmaciji. Osobito me fasciniralo najpoznatije Faustovo djelo Machina novae otisnuto u Veneciji krajem 16. stoljeća koje sadrži 49 bakropisa, sa ukupno 56 konstrukcija Faustovih ideja i izuma, a u centru se mogu vidjeti i makete nekih izuma iz ove knjige. Ipak iznad svega za mene je najljepši eksponat padobranac koji se smješka posjetiocima pred ulazom u centar. Iako se prije Fausta idejom skoka sa padobranom bavio i Leonardo da Vinci ipak je Faust prvi koji je pronašao čarobnu formulu za funkcionalni padobran. Ključna formula je bila u tome da se veličina padobrana prilagodi težini skakača, a postoje i nepotvrđene priče da je u 16. stoljeću izveden eksperimentalni skok s vrha zvonika crkve sv. Marka u Veneciji. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je ova priča povezana s Faustom i istinita, ali kao pravi lokal patriot reći ću vam da sam uvjeren da je.

Uz padobran neki od Faustovih najznačajnih izuma su i žičara i metalni most, međutim fascinira i još jedno njegovo djelo, kultno za povijest naših prostora. Faust je naime i autor prvog hrvatskog riječnika, otisnutog 1595. u Veneciji. Djelo koje se zove Rječnik 5 najuglednijih evropskih jezika obrađuje riječi iz latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog ( hrvatskog ) i mađarskog. U riječniku je i posveta Fausta svom prijatelju šanjolskom isusovcu koji ga je potaknuo na objavljivanje ovog djela. On čakavsko narječje naziva dalmatinskim jezikom jer u to vrijeme njim se u prošlosti govorilo na mnogo širem području nego danas,  i to od Dalmacije, preko Like, Slavonije i dijela Bosne, a njim svoju Juditu piše i otac hrvatske književnosti Marko Marulić. Ostavština ovog genijalca nesumnjivo je zaslužila svake minute provedene u memorijalnom centru. Jako mi je drago i da je izgrađen upravo ovdje na otoku, na kojem je Faust u obiteljskom ljetnikovcu znao provoditi vrijeme. I nemojte slučajno ne posjetiti ga ako se nađete na otoku Prviću, ulaskom u ovaj vremeplov oplemenit ćete svoje znanje i probudit osjećaje ponosa što se na ovim našim prostorima rodilo toliko velikih ljudi, od kojih su neki poput samog Fausta Vrančića dali izniman doprinos cijelom čovječanstvu. Dvodnevni boravak na otoku Prviću oplemenio je i mene. Divni ljudi, dva predivna mala mjestašca, komadić kulture i gastronomije. Ne smijem zaboravit ni sjajnog domaćina koji mi je još više približio otočane srcu. Što čovjeku još treba ? Evo već me i nagovaraju da se vratim u kolovozu na jednu impozantnu feštu tradicijske brodogradnje i teško ću odoliti ovom izazovu. Posjetite i vi ovaj otok dobri ljudi. Osobito ako ste mu blizu, ljetujete u Vodicama, na Srimu, u Šibeniku, i vjerujte nećete zažaliti. Ja mu se neopisivo radujem i jedva čekam taj kolovoz ….

Igor Goleš