Prvi put čuo sam o zbjegu dalmatinaca u El Shatt u Egiptu od svog oca. Tamo je kao dvogodišnji dječačić usred vihora 2. svjetskog rata završio sa svojom majkom i troje braće. Njegova sjećanja zapravo nisu ni postojala, bio je premalen da bi se ičeg sjećao, tek  u obitelji je ostao zapamćen događaj prepričavan od pokojne bake. Ona se često sjećala straha koji je pretrpila kada joj je tijekom putovanja na otok Vis na brodu prijetio neki partizan da će joj baciti dijete u more ako ga ne ušutka. Dijete je plakalo cijelim putem, a to dijete bio je tada upravo moj 2 godišnji otac. Pod okriljem noći tisuće izbjeglica prebacivalo se u svim vrstama brodova na otok Vis, a ispad ovog nervoznog i umornog partizana uplašenoj i samoj ženi sa 4 male djece ovaj trenutak urezao se u pamćenje za cijeli život.

Tek zadnjih godina imao sam priliku malo više proučavati ovu prezanimljivu temu, a osobito me obradovao nedavni izlazak knjige o El Shattu, povjesničara iz Vrgorca  i dragog prijatelja Branka Radonića. On je ovu temu istraživao 5 godina i stvorio kultno djelo koje bi svatko trebao imati kao dio svoje dalmatinske biblioteke. Fascinira njegova strast u stvaranju ovakvog djela, ali i studioznost koju je iskazao u obrađivanju života i prilika izbjeglica u El Shattu. I dokumentarni film redatelja Ivana Ramljaka El Shatt – nacrt za utopiju je nešto što bi svatko tko se zanima za povijest ovih naših prostora trebao pogledati. Inspiriran dnevnikom svog djeda napisanog u izbjegličkom logoru u Egiptu Ramljak je svima nama omogućio virtualan susret s ovom i dalje malo poznatom temom u modernoj Hrvatskoj.

Vjerovatno svih zanima ponajprije slijed događaja koji je doveo do ovog zbjega.  Usred ratnih vihora koji su preplavili ove prostore, kao i ostatak Evrope glad i siromaštvo su predstavljali zapravo najmanji problem. Glavna preokupacija svih bilo je sačuvati živu glavu. Niz primjera gdje osvajačke vojske dolazile i vrše kaznene ubilačke ekspedicije nije davao optimizma onim najslabijima. Valjalo je razmišljati o najgorim scenarijima i pokušati uteći što dalje od ratnih zbivanja. Takav splet okolnosti desio se i nakon što je talijanska vojska 1943. kapitulirala. Na području cijele Dalmacije izmjenjivale su se cijelo to vrijeme ustaška i partizanska vlast, a pravi kaos zavladao je kada su njemačke trupe pokrenule ofenzivu s ciljem preuzimanja čitave Dalmacije, krajem 1943. i početkom 1944. Velik broj civila u nekim krajevima Dalmacije odmah se nakon kapitulacije Italije pridružilo partizanskoj vojsci i stoga se preostalo civilno stanovništvo, njihove obitelji,  ali i mnogi drugi, u općem strahu od odmazde sklanjalo na otok Vis. Kako su na Visu već bili Glavni stožer partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto. U zbjegu je bilo najviše Makarana (oko 5800), zatim Korčulana (4500), Bračana i Šoltana (4300), Vodičana (4000), Višana (3800), Hvarana (3000), Trogirana (2000), Šibenčana (2000) kao i tisuće iz drugih mjesta u Dalmaciji. Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.

Logor je formiran u blizini Sueskog kanala i podijeljen na pet manjih podlogora. Obitelji i naselja u logoru grupirali su se tako da su bili istog rasporeda kao i u starom kraju. Prosječno je u svakom šatoru bila jedna do dvije obitelji. Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Osnovane su škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva. U školama je u siječnju 1945. na svim razinama gotovo 11 000 ljudi podučavalo 282 nastavnika. Organizirano se igrao šah, vježbala gimnastika, a postojala je i nogometna liga s nekoliko klubova. U sklopu stodnevne turneje Sredozemljem logor je posjela momčad Hajduka i odigrala utakmicu s reprezentacijom zbjega. Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti.  Po mojoj objavi priča o El Shattu na instagramu javila mi se djevojka čija prabaka je pokopala 4 svoje djece u logoru, a svi su umrli od epidemije ospica. Koliko li se samo ovako tužnih priča tamo dogodilo ? Koliko je tek tuge u srcu ove žene nakupljeno jer nakon odlaska iz logora možda više nikada nije imala prilika otići na groblje zaplakati nad posljednjim počivalištem svojih sinova?

Više od 30 000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru osamnaest i više mjeseci. U logoru se i rodilo 475 djece. Dio djece se rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen. Mnoga od djece rođena u Egiptu dobila su imena poput Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska, Suez, Nilka, Zbjegan, itd. U svezi ljubavnih veza čuo sam i jednu zanimljivu priču u jednom selu koje ovdje zbog razumljivih razloga neću imenovati. Neposredno prije povratka u Dalmaciju jedna od seljanki, udovica, zatrudnila je u El Shattu s crncem, i pobacila je dijete nakon dolaska kući. Stariji seljani znali su i gdje je zakopano, pa se često generacijama u selu znalo pričati kako se u taj dio brda ne ide jer tamo mali crnac˝plaši˝ ( u narodnoj predaji termin PLAŠI se koristio kao sinonim za ukazanja duhova ).  Očito je strah od osude društva u patrijahalnoj sredini  i rađanje međurasnog djeteta bio ovoj majci jači od želje za životom jadnog djeteta. I ova tužna i istinita priča pokazuje koliki sudar svjetova se dogodio mnogim jadnim ljudima koji su iz ruralnih sredina proputovali pola Sredozemlja i sreli se s mjestima i rasama o kojima su do tada samo mogli sanjati.

Smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti, u ožujku 1945. formirana je komisija za povratak domovima. U svibnju 1945. počeo je polagan povratak zbjega kući. Povratak je kasnio zbog navodnog manjka brodova i uz višemjesečne zastoje zbog nategnutih političkih odnosa Jugoslavije i saveznika. Posljednji konvoj otišao je iz El Shatta 24. ozujka 1946. godine. Prema popisima iz triju logora, na mjestu izbjeglištva ostalo je groblje sa 715 umrlih. Izbjegličko groblje je s vremenom bilo devastirano, a onda i uništeno u izraelsko-arapskim ratovima 1967. Groblje je 1985. po prvi put obnovljeno, no do tada je već bio izgubljen trag o većini grobova. Godine 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno je memorijalno područje sa spomen-obilježjem za svih 856 stradalih u zbjegu.

Ova nevjerovatna priča još jedan je dokaz koliko nas malo današnje društvo uči o svojoj povijesti. Uvjerio sam se u to kada sam o El Shattu objavljivao priče na svom instagram profilu Zaboravljena Dalmacija . Mnogi nisu znali ništa o ovom događaju, dapače bili su sablažnjeni i nevjerni da je uopće netko iz Dalmacije mogao tijekom 2 sv. rata završiti u dalekom Egiptu, i osuđivali su, jedne, druge, treće… Oni nažalost ostaju i dan danas zarobljeni u vrtlogu prošlosti i osudama, priklanjanjima partizanima ili ustašima i naginjanju onog što je kroz njihove obitelji njegovano desetljećima. Gubi se osjećaj za osuđivanje zločina, bez obzira na to tko ga je počinio. A činile su ga i nažalost će ga uvijek činiti sve vojske ovoga svijeta; taj prokleti rat ne bira vrijeme, ni mjesto kada će se zlo ukazati. Nitko ne vidi krajnje kolateralne žrtve, a to najčešće budu oni najkrhkiji; puki narod , starčad, žene i djeca. Nažalost ni moderni svijet ne pruža nadu u bolje sutra.  U kolektivnoj memoriji našeg naroda još uvijek su prisutne traume iz Domovinskog rata, a i dan danas u svjetskim razmjerima svjedočimo okrutnim ratovima na prostorima Ukrajine i Gaze. Dok vojske ratuju, tisuće civila ostaju bez svojih domova i u zbjegu su. Pogledajte njih danas na televiziji i sjetite se svih naših predaka koji su nekada prolazili taj isti izbjeglički put. Ova priča o zbjegu dalmatinaca u Egipat posvećena je upravo njima, mojoj baki, ocu i stričevima, te svim drugima koji su odrastali, živjeli i umirali u tim pustinjskim šatorima. Ona je i još jedan svjedok o tome koliko zla, nesreće i patnje ratovi prouzročavaju i koliko duša mogu učiniti nesretnima, ali i koliko mogu pomicati granice.

Igor Goleš