Nedavni događaj i pronalazak nekoliko albuma starih razglednica koje su mi poklonili poznati splitski fotoreporter Feđa Klarić i sestre Mara i Claudia Pezzi nagnao me je da obnovim sjećanja na sva svoja kolekcionarska ludovanja i potrage za starim razglednicama, ali naposljetku i nešto napišem o tom rudarskom poslu. Često me ljudi pitaju kako dolazim do papirnatih artefakata povijesti. Stari papir i sve njegove tvorevine su sami po sebi neugledni i treba biti zaljubljenik u njihove sadržaje da bi ih se s takvom pasijom sabiralo. Ono što je danas glavna prepreka u stvaranju papirnatih zbirki poput onih starih razglednica je ponajviše opća kultura vremena u kojem živimo. Digitalizacija i moderno potrošačko društvo nude mnogo toga zanimljivijeg od pukog papira. Današnje generacije teško shvaćaju koliku dokumentarnu pa ponekad i materijalnu vrijednost može sadržavati sve papirnato koje će pronaći nekada na tavanima svojih starih kuća, kao ostavštine koje su se sačuvale u krugu obitelji  ili možda kao specijalizirani arhivi ili zbirke svojih očeva, djedova i pradjedova. Mnogo puta sam svjedočio situacijama gdje se cjeloživotni trud predaka da sačuvaju obiteljske dokumente uništava tek svega nekoliko mjeseci nakon njihove smrti. Njihovi nasljednici nemaju u najvećem postotku apsolutno nikakve afinitete baviti se starim papirima, niti žele  izdvojiti vrijeme za njihovo istraživanje. U novom rasporedu snaga kuće koje su desetljećima čuvale razne Arhive se renoviraju,  i prodavaju, a skupa s njima odlaze i vreće svega i svačega na smetlište . Razna građa se nepovratno uništava, između ostaloga i papir i razglednice i fotografije. I dok prostore nastanjuju neka nova lica i  udahnjuje im se  novi život, sve ono od prije čuvano generacijama nepovratno odlazi u bezdan. Ovakvih primjera je bezbroj. Upravo tijekom mog nedavnog boravka na Lastovu pričao sam s župnikom koji mi je rekao kako su ljudi  u tom mjestu prije par godina pronašli na smetlištu sliku Bogorodice iz 17. stoljeća koja je tamo završila tijekom renovacije neke kuće. Koliki samo snob treba biti da bi se čovjek rješio nečeg takvog nikada neću shvatiti. Stoga i  ne treba čuditi da mi kolekcionari sve teže dolazimo do novih materijala za upotpunjavanje naših zbirki.

Godinama sam susretao po splitskim ulicama čuvenog fotoreportera Feđu Klarića. Fascinirao me oduvijek ovaj velemajstor fotografije i njegova ljudska skromnost i jednostavnost, te osobito njegov rad na čuvanju uspomena na čuvenog novinara i njegovog velikog prijatelja Miljenka Smoju. Smoje i Feđa bili su sjajan reporterski tandem iz Slobodne Dalmacije koji je godinama putovao po cijeloj Dalmaciji u potrazi za zanimljivim pričama s ovog našeg dalmatinskog krša. Smoje je tipkao, a Feđa sve njihove skitnje dokumentirao svojim fotoaparatom. Osobno sam inicirao  upoznavanje s Feđom jer sam htio upoznati čovjeka od koga sam mogao čuti neku štoriju o njihovim zajedničkim dogodovštinama. Ni zamisliti nisam mogao da će mi par godina nakon našeg prvog susreta upravo Feđa priuštiti jedno od najvećih iznenađenja kada govorimo o mom omiljenom hobiju. Jedno jutro ovog ljeta nazvao me da se nađemo jer ima neko iznenađenje za mene. Nije mi ni na kraj pameti bilo što bi mi mogao donijeti. Dišući na škrge, opijen ljetnom sparinom, zavalio sam se na terasu kavane Bajamonti i usred turističkog žamora, naručio si espresso, s nestrpljenjem očekujući Feđin dolazak. Ubrzo se pojavio s ogromnom torbom, a kada sam shvatio što bi se u njoj moglo nalaziti skoro me srce nije izdalo. Iz torbe je virio ogroman stari secesijski album za razglednice. Nikada neću zaboraviti Feđin smješak i kako izgovara : “ Ovaj mali suvenir ti poklanjamo ja i moja supruga Branka, kod tebe će biti na najsigurnijem mjestu “. Skoro se nisam srušio ispod stola, a čim mi se nakon prvotnog šoka boja vratila u obraze espresso sam zamjenio čašom najboljeg pošipa. Trebalo je što prije osvijestiti mozak i potvrditi samom sebi da nisam usred nekog ludog sna. Feđa je tek odmahnuo rukom ni ne sluteći koliku količinu adrenalina je u meni probudio. Kakva nezaboravna gesta njega i supruge, ovako nešto doživiš jednom ili nijednom u životu. Feđa sve ove godine prati moj rad i dobro zna što sam sve znao raditi da bih dolazio do razglednica i gajio je respekt prema mom radu i Zaboravljenoj Dalmaciji pa je bilo i shvatljivo da nije imao dvojbi koga bi ovaj album mogao najviše i obradovati .

Nije mi trebalo dugo da pogledam sadržaj albuma i uvidim da se u njemu nalaze razglednice s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Nažalost bio je poluprazan i nekompletan, ali s ukupno čak 180 razglednica. Pronašla ga je svega nekoliko tjedana ranije Feđina supruga Branka u kući u kojoj je odrasla, u Splitu svima poznatoj Vili Plevni. Album je pripadao Amaliji Pffafenberg, bečanki udanoj za poznatog splitskog trgovca Jakova Pandžu. U njemu je sabirala sve razglednice koje su joj slali njena rodbina i prijatelji iz Austrije od kraja 19.st., ali bilo je tu i ponešto razglednica iz Hrvatske i Bosne upućenih i samom Jakovu Pandži. Pandža je poznat kao bogati splitski trgovac  i autor prve splitske razglednice koja datira iz 1893. te izdavač niza drugih s splitskim motivima. Kao ljubitelj razglednica zasigurno je slao i mnogo razglednica svojim prijateljima, ali i primao ih od drugih. Pronaći autentičnu zbirku njihovih razglednica iz tog vremena bilo bi ravno jack potu, zasigurno je brojila više tisuća komada. Odmah mi je bilo jasno da je pronađeni album svega jedan fragmentić originalne obiteljske zbirke. Pokušao sam rekonstruirati kako su razglednice došle do Feđine obitelji i gdje bi se mogli pronaći ostatak razglednica.

Po priči gospođe Branke trgovac Jakov Pandža je na vrhuncu svog bogatstva 1907. odlučio izgraditi na tadašnjoj periferiji Splita kolosalnu vilu Plevna koja će postati rezidencija njega i supruge. S obzirom da on i Amalia nažalost nisu mogli imati djece, a Jakov je umro puno prije Amalije, ona je naposljetku postala jedini nasljednik suprugovog bogatstva. Amalija umire 1947. netom nakon II. Svjetskog rata, a sva njena imovina prelazi u ruke države koja je nakon nacionalizacije raspodjeljuje po svojim kriterijima. Tada naprosto nije bilo prihvatljivo da imovinu nasljedi bilo tko iz Austrije, koja je netom prije toga bila sastavni dio neprijateljskog Trećeg Reicha . U praznu Vilu Plevna ubrzo useljava nekoliko obitelji , između ostaloga i ona Feđine supruge. Do dolaska novih stanara dio kuće je bio popljačkan, a većina imovine ove obitelji raseljena u nepoznatom pravcu. Izgleda da je tek pukim slučajem i djelić razglednica ostao u ovoj kući gdje su ih novo useljene obitelji čuvale desetljećima. Nekoliko albuma moglo se nalaziti i kod najbližih susjeda Klarićevih- poznate splitske zlatarske obitelji Pezzi čiji potomci danas žive u Dubrovniku. Moje slutnje su se obistinile nakon što mi je Feđina supruga ustupila njihove kontakte. Nazvao sam odmah sestre Pezzi- Maru i Claudiu koje su tijekom iseljavanja svog stana iz vile Plevna ponijele i par albuma razglednica i fotografija sa sobom u Dubrovnik, prepoznajući dokumentarnu vrijednost njihovog sadržaja. Sjećam se našeg prvog razgovora i osjećaja sreće koji me preplavio kada mi je Mara rekla da još uvijek čuva albume iz Vile Plevna. Hineći pristojnost nisam odmah htio pitati koliko albuma i razglednica ima. Prvotna opijenost spasnula je kada mi je Mara rekla da ima tek dva poluprazna albuma s razglednicama i jedan album sa starim fotografijama. Iako se tu nalazilo  gotovo 300-njak razglednica, opet su u pitanju bili samo fragmenti zbirke. Zar je moguće ? Srećom brzo sam se spustio na zemlju i pitam se : ˝Pa dobro jesi li ti normalan čovječe˝ ? Budi sretan što si uopće dobio prigodu da budeš na tragu ovog otkrića i da imaš posla sa tako jednostavnim i pristupačnim ljudima. Želja za pronalaskom kolekcionarskog Svetog grala na tren mi je zamračila um i pretvorila me u vukodlaka što i ne čudi jer moj mozak je na tren bio teleportiran u Alisinu Zemlju čudesa. Već sam se zamislio kako prebirem tisuće razglednica Jakova Pandže i njegove supruge i kako to uzbuđeno dojavljujem cijeloj kolekcionarskoj sceni. Nemojte da vas čudi ovo stanje uma jer kada se uzmu u obzir minula vremena, iseljavanja, ratovi, neimaština i svi ostali problemi s kojima su se ljudi kroz generacije suočavali šanse za pronaći jednu tako veliku zbirku starih razglednica su 1 naspram milijun.  Sama pomisao na to nama koji se bavimo ovim hobijem je iznimna.

Moram se svakako osvrnuti na Maru i Claudiu Pezzi  jer one su jedne od onih malobrojnih koji danas ovakve predmete prepoznaju, vrednuju i čuvaju. Trebam li uopće reći koliko sam naposljetku bio nestrpljiv za otići u Dubrovnik i vidjeti razglednice koje su bile kod njih ? Koliko sam ih želio dodati u svoju zbirku, koliko sam strahovao da li će mi ih htjeti prodati ili ustupiti za skeniranje ? Treba li reći da nisu ni htjele čuti za prodaju već da su mi ih poklonile.  Treba li reći koliko sam bio oduševljen što  tamo negdje još uvijek ima ljudi koji prepoznaju moj rad, trud i stvaranje ? Koji nisu samo robovi materijalizma i koji još uvijek vjeruju u ljude? Stoga i dok pišem blog o ovim razglednicama treba napomenuti da on nije posvećen njima već svima koji su ih sačuvali – Mari, Claudiji, Feđi i Branki !Teško je na papir prenijeti moju zahvalnost što su mi uljepšali kolekcionarske dane i iznad svega do našeg susreta čuvali ove mozaike dalmatinske kartofilske prošlosti.

Nakon analize sveukupno pronađenih razglednica Amalie Pffafenberg i Jakova Pandže izdvojio sam tek 37 dalmatinskih, od toga nekoliko vrlo rijetkih. Osobito su meni bile zanimljive one Sućurja na Hvaru, koje nisam imao u zbirki. Nepoznatih i senzacionalnih pronalazaka nije bilo, ali to ne umanjuje užitak proučavanja ovog fundusa.  Najveći dio razglednica dolazio je iz Austrije odakle su Amalijini  prijatelji i rodbina često pisali. Razglednice s ovih područja su mahom bile adresirane na Jakova, i zanimljivo je da su sve iz albuma pripadale periodu od 1897-1910. Kod sestara Pezzi pronašao sam i jedan krasan album sa starim fotografijama, mahom izrađenih u Austriji. Vjerovatno je bio u pitanju obiteljski album koji je ona sam donijela sa sobom u Split. Iako sam pokušavao pronaći podatke o njoj nisam do njih došao pa ostaje nepoznat podatak gdje su se ona i Jakov upoznali. Svakako njen dolazak u maleni , provincijski Split krajem 19. stoljeća iz carskog Beča sigurno je pobudio i nostalgiju pa je svaku novu razglednicu iz svog kraja očekivala s nestrpljenjem. Stoga i ne čudi da ih je s toliko ljubavi čuvala u svojim albumima, u kojima danas nakon 76 godina možemo i mi uživati.

Ja nikada neću prestati sanjati da će se jednog dana pojaviti i ostatak ove zbirke koji čeka da ga se izvadi iz naftalina, ali neću prestati ni biti zahvalan na nekim novim ljudima koji mi dolaze u život. I to zahvaljujući tek pukim komadićima starog antiknog papira. Razglednice dolaze i odlaze,  a prijateljstva će ostati, kao i Zaboravljena Dalmacija koja spaja ljude, a to je ono najvažnije. Nadam se još mnogo priča sličnih ovoj o kojima ću imati potrebe pisati u budućnosti. Najbolji bi to bio znak da i dalje svi skupa radimo na tome da se očuva naša preostala papirnata baština.

Igor Goleš