Pučinski otoci zadarskog arhipelaga su zadnji kutak Dalmacije koji nisam istražio tijekom svojih lutanja njenim krajolicima. Iako vrlo dobro znam kako je nekada izgledalo gotovo svako mjesto na njima, prvenstveno zbog sakupljanja starih razglednica i fotografija istih,  jedva čekam vidjeti i njihova današnja lica. Na vrhu piramide mojih želja ponajprije su bili Dugi otok i malena Silba zbog svoje pomorske prošlosti. Bilo je samo pitanje dana kada ću se upoznati s nekim od njih. Osobito mi zadovoljstvo predstavlja posjećivati otočna mala mjesta u zimskom periodu, kada njima caruje tišina i pružaju svoju najautentičniju sliku. Fasade kuća uz more odbace plašteve ogromnih tendi i suncobrana kojima ih ugostitelji i trgovci ljeti skrivaju, ulične reklame negdje spavaju, kao i svi oni štandovi s preružnim kineskim suvenirima, kroksicama, maskama, ručnicima i perajama; čitavim folklorom koji treba prosječnom turistu da se baci u more. Ostaju samo kuće, barke, galebovi i pokoji prolaznik. Bože lipa li su ova naša  mala dalmatinska mista zimi dok spavaju zimski san, tako nevina i autentična. 

Naslušao sam se posebice o ljepotama Dugoga otoka, njegovih plaža i parka prirode Telašćica i zato je moj odabir pao upravo na njega. Do otoka se putuje iz Zadra trajektom sat i pol. Kao početnu točku za njegovo proučavanje odabrao sam najzapadniju puntu Veli Rat, poznat po najvišem svjetioniku na Jadranu. Impozantan je ovaj svjetionik, toliko da je inspirirao i fotografe bečkog studija Anitta Wien prije gotovo 120 godina da ga posjete i fotografiraju kako bi napravili razglednicu. Moja istraživanja govore da su svjetionik Mulo pokraj Rogoznice i Veli Rat  prva dva dalmatinska svjetionika prikazana na starim razglednicama. Razglednica koju ovdje možete vidjeti otisnuta je 1905. godine. Gradnja svjetionika dovršena je 1849., a prvi svjetioničari su dovedeni iz Trsta jer domaći ljudi još uvijek nisu bili dovoljno obučeni za svjetioničarski posao. Najviši je na Jadranu, a često se spominje i podatak kako je utrošeno gotovo 100 000 žumanjaka za fasadu. Jedno je sigurno – njegov projektant Giuseppe Sforzi osmislio je prekrasan arhitektonski dragulj, dostojan njegove lokacije. U podnožju tornja smještena su tri stana, a dvadesetak godina nakon otvaranja svjetionika pred njim je sagrađena i kapelica za potrebe svjetioničara i njihovih obitelji. Susret s ovim divom se ne zaboravlja. Iako očekuješ neku divlju hridinu i nekoliko kilometara nigdje ničeg uokolo, ipak su tragovi civilizacije ovdje itekako prisutni. Na udaljenosti od tek nekoliko stotina metara nalazi se auto kamp, a i sam svjetionik je u turističkoj funkciji, ljeti i prima goste pa tada ovaj kraj vrvi životom i bukom. Jedina osoba koju sam istinski htio vidjeti  tijekom posjeta ovoj lokaciji je svjetioničar, ali nije ni njega bilo pa  je ulogu domaćina preuzeo njegov mačak koji me uporno pratio u stopu tijekom moje meditativne seanse pod svjetionikom. S vremenom u meni raste želja da posjetim sve dalmatinske svjetionike pa je ovaj susret s Velim Ratom samo  još jednom učvrstio moje nakane. Nakon svakog susreta sa svjetionicima i mjestima na kojima su građeni, toliko napunim baterije da počinjem umišljati kako sam bio svjetioničar u nekom od prošlih života, haha…

Nakon arkadijskog boravka na Velom Ratu krenuo sam na drugu stranu otoka do Sali, a putem posjetio  Dragove, Božavu, Zaglav, Luku i Žman, malena mjestašca koja su samo potvrdila koliko je Dugi otok  nenaseljen, no ta suvremena boljka donijela je i nečeg dobrog – poprilično je dobro sačuvan. Osobito su mi se svidjele Dragove s fascinantnim pogledom na zadarski arhipelag, u njima danas živi svega 18 stanovnika. Ipak, centar svega na otoku su Sali, ribarsko mjesto kojem je važan izvor zarade stanovništva već od ranog postojanja bila  sol po kojoj  su, vjerojatno, i dobili ime. Mjesto je čuveno po tvornici za preradu ribe Mardešić, otvorenoj 1905. i jednoj od svega dvije koje su opstale na dalmatinskim otocima te i dan danas proizvodi riblje konzerve. Dok su druge tvornice  otvarane početkom 20. stoljeća diljem Dalmacije  propadale pod naletima vremena ova tvornica koja ima i svoju flotu i dalje uspješno jedri tržištem. Ovdje je ribarska tradicija u krvi, ali ima Sali i neke druge posebnosti na koje se treba osvrnuti.

U Salima sam se smjestio kod svoje prijateljice Maje čija kuća se nalazi odmah uz znamenitu Linčarnicu –komadić betona uz rivu koji služi upravo ljenčarenju. Tamo se tijekom dana planduje, raspravlja i ubija oko, a tijekom noći znala je postajati i kolektivna spavaonica. I kao što vjernici nedjeljom  žure u crkvu na svetu misu i klanjanje pred oltarima, tako bi mladost umorna od noćnih izlazaka potražila okrjepu tijela i duha na ovih par svetih kvadrata. Majina majka se prisjeća mnogobrojnih donošenja madraca na kojima bi se spavalo i dočekivalo zoru… Čak i ljubitelji spavanja pod zvijezdama koji su pohodili Dugi otok ne bi išli spavati u  kampove ili na plaže već su se ponajviše okupljali upravo na ovih mitskih nekoliko kvadrata. Naravno da sva ta graja koja je dopirala s ovog mjesta nije stanarima davala šansi za spokojan san pa su oni koristili razne taktike za rastjerivanje veselih društava koja su pod prozorom linčarila. Tako bi njena teta i nona izlazile na prozor iprijetile posudom u kojoj bi bila voda i grmile: ˝Prolitiću vas pisinom, hojte doma… Znam ki si, sutra ću te materi poviti˝. Kakav folklor malog mista. Mir i kompromis za stanovnike su napokon nastupili kada je ostarjele škure i prozore zamijenio PVC amortizirajući decibele i darujući stanarima bogatstvo normalnog sna. Mnogi će reći da takvih primjera ima mnogo širom Dalmacije i to je istina, ali nigdje ni jedno nije dobilo svoju osobnu iskaznicu i ime kao Linčarnica u Salima. Toliko je zanimljiva ova priča da je treba brendirati do te mjere da bi tamo trebalo postaviti spomenik dalmatinskoj fjaki. Eto ideje za poštovanog načelnika Sali, neka se baci na posao sa svojim suradnicima. Linčarnica Sali je dalmatinsko nacionalno blago, a u Salima je toliko voljena od mještana da čak i lokalna muzička atrakcija – Tovareća mužika kad prolazi pokraj nje prolazi zastane i oda joj počast. Bio je stoga red da joj i ja, u ime Zaboravljene Dalmacije, odam počast i napišem koji redak o njoj.

Ima Sali još jednu atrakciju, tako posebnu, a to je narodna čitaonica (Hrvatska knjižnica i čitaonica Sali) i njen ravnatelj, alfa i omega – Ante Mihić. Kakav čovjek ikakva karizma, biti toliko voljen i poštovan od svih je gotovo nevjerojatno… Biti u Salima, a ne svratiti u ovu knjižnicu je kao doći u Rim, a ne  vidjeti Papu. Kažu mi da osebujni Ante nekada zna doći u knjižnicu i ranom zorom dok svi spavaju i otvoriti je. Tu se okupljaju mještani,  ljeti i turisti, svira glazba, ćakula se i prebire po novostima, veseli, zamislite – čak i čita. Kažem ČAK jer, ljudi moji, NE ovo nije tek puka knjižnica, ovo je više od toga, hram radosti i pozitivne energije. Ovaj prostor nadilazi okvire uobičajenih čitaonica i možda bi zaista trebalo sve dalmatinske knjižničare dovesti tjedan dana u Sali da vide kako to Ante radi. Ova u Salima služi svojoj svrsi, uveseljava i okuplja narod, promovira kulturu čitanja, ali i neke druge životne filozofije. Naslušao sam se legendi o ovom čovjeku i jedva sam čekao upoznati ga. Već prvo jutro boravka u mjestu, nakon izvrsnog espresa s pogledom na vatricu koja tinja u kaminu lokalnog okupljališta “Maritima “ uputio sam se u knjižnicu. Otvaram vrata, a u kutu za svojim računalom sjedi Ante. Ustaje i vidi neku novu facu, ja  se predstavljam i nastupam kao da se poznajemo sto godina. Njemu treba ravno sekunda da se sjeti mojih knjiga i s veseljem me odmah uvodi u svoj svijet, pokazuje mi knjižnicu i naglašava  ljubav koju gaji prema filmskoj umjetnosti, Hitchcocku i Scorseseu iznad svega. I zaista, interijerom knjižnice dominiraju slike glumaca, a osjećate se od prve sekunde kao da ste u vlastitom domu. Zimi se tu organizira gledanje utakmica, filmova na projektoru. Knjižnica je uključena u većinu kulturnih manifestacija koje se održavaju na otoku. Ne čudi me da se ovdje svi osjećaju izvrsno. Ante je sretan jer uskoro knjižnica seli u dvostruko veći prostor. Preposeban čovjek kojeg je teško u nekoliko crtica opisati, dovoljno je reći da ga je i naš poznati televizijski voditelj Aleksandar  Stanković tijekom svog posjeta Dugom otoku pozvao gostovati u njegovoj kultnoj emisiji „Nedjeljom u dva“. Nije Aco pao s Marsa, zna on da se ovakvi sugovornici ne nalaze tek tako. Sjajan primjer čovjeka koji voli svoj posao, izgara u njemu i na najbolji način je ambasador svog mjesta i otoka. Svakako ću se vratiti posjetiti ga u novom prostoru knjižnice i nadam se imati mnogo više vremena za ćakulu... 

Ćakule nije nedostajalo s Mikulom Frkom, ljubiteljem svega što je staro. S Mikulom sam  kratko komunicirao putem moje Instagram stranice @zaboravljena_dalmacija kada ga je interesiralo ponešto oko nekih starih razglednica Sali. Iskreno, na taj trenutak sam i zaboravio, ali on nije. Maja mu je rekla da dolazim na Dugi otok i sasvim spontano se dogodio naš susret u „Maritimu“. U životu svakog pravog sakupljača starina nema većeg gušta od onog kada upoznaš neke nove ljude istih svjetonazora i interesa, razmjenjuješ iskustva, osobito ako je taj susret spontan i neplaniran. Gotovo u svakom mjestu postoji barem jedan boem, sakupljač amater, koji sakuplja staro gradivo i spašava ga od propadanja. U vrtlogu današnjeg života u kojemu digitalni mediji caruju mozgovima prosječnih smrtnika, sve manje i manje je interesa za takvo gradivo, osobito papirnato koje ima simboličnu materijalnu vrijednost. Tada na scenu stupaju upravo ovi ljudi. Odbačene knjige, dokumente, pisma, fotografije… spašavaju i svojim zanesenjaštvom vječno zadužuju kulturnu scenu. Mikula je, u to nema sumnje, dugootočki vitez od starih stvari, čuvar baštine,momak koji zaslužuje najveće priznanje za svoj rad. U zadimljenom kafiću, uz kriglu ledene pive, u jednom trenutku je zavukao ruku u svoj ruksak i iz njega ponosno izvukao svoj sveti gral – više od 20 pečata crkve u Salima, neki od njih stari su više od 200 godina. Tijekom preuređivanja župnog ureda umalo su završili na smetlištu. Srećom Mikulu je Božja providnost uputila to jutro s još nekoliko prijatelja u dio mjesta gdje se odvijao taj „igrokaz“ i uspjeli su reagirati te neke stvari spasiti iz grotla kontejnera i skončavanja na deponiju. Kao što se javna uprava u RH digitalizira brzinom svjetlosti tako je, očito, i u crkvenim krugovima pa je lokalni svećenik smatrao da uz hrpu starog papira ne treba ni crkvene pečate; svjedoke povijesti mjesta unatrag 200 godina. Danas su u Mikule i kao fragmenti iz  mjesta dobili su novi dom u kojem će vječno ostati. Nadam se da će ovaj zanesenjak i ljubitelj starina uspjeti spasiti još mnogo otočnih artefakata kojima je netko ne razmišljajući ishitreno namijenio najgoru sudbinu.

Iako sam započeo pisati ovaj blog sa željom da se osvrnem na ljepotu jednog otoka, izrodio je priču o jednoj sasvim drugoj, posebnijoj dimenziji ljepote i vrijednosti. Pisati detaljno o arhitekturi, parku prirode Telašćica, nevjerojatnoj plaži Saharun ili uvalama ovog otoka ostavljam za neka druga vremena. Više volim spomenuti ljude i njihove priče, a neki zaista i zaslužuju da se o njima kaže koja riječ, da im se oda priznanje za njihov rad i entuzijazam. I kao što kuću ne čine zidovi, već njeni stanari, tako i neko mjesto čine ljudi. Moj boravak u Salima je bio kratak, ali odlazim presretan jer su me ovdašnji ljudi oduševili. Znam da me čekaju još neki osebujni lokalni karakteri koji će biti izvrsni sugovornici za Zaboravljenu Dalmaciju. To me osobito raduje, a povratak otoku postaje neupitan. Radujem se našim susretima. Toliko je Dugi Otok poseban da me zaintrigirao da ga posjetim i ljeti kada je obučen u neko drugo  ruho, ono turističko, u suprotnosti sa svim mojim načelima s početka priče. Pametnom dosta, a ja jedva čekam naše sljedeće druženje. 

Igor Goleš