Jeste li čuli za Matu Lasića – dalmatinskog Rembrandta? Za mene je riječ o jednom od mojih najposebnijih prijatelja pa mi je teško subjektivno pisati o njemu, ali sada moram. Moram jer njegova nadolazeća izložba 27.05.2023 kojom će se ovaj slikar genijalac predstaviti publici zaslužuje posebnu pozornost. Stoga ova moja priča o njemu nastaje sada, nakon tolikih godina našeg prijateljstva i kada sam ga napokon nagovoriti da po prvi put organiziramo javnuizložbu njegovih slika, u njegovoj skromnoj kućici, usred malog sela Konjsko u Dalmatinskoj Zagori. Diviti se njegovim uljima na platnu pod svjetlima voštanica, u kućici pretvorenoj u atelje kao iz 19. stoljeću jedinstven je doživljaj.
Zašto je zapravo priča o ovom skromnom slikaru toliko zanimljiva i tko je zapravo Mate Lasić? Kako je zapravo počeo slikati i zašto ga svi nazivaju Rembrandtom? Mate koji nikada u životu nije uzeo kist u svoje ruke dobio je poriv da počne slikati jedne sasvim obične jesenske večeri 2013. dok je s ukućanima na televiziji gledao dokumentarac o Rembrandtovoj Noćnoj straži. Toliko ga je umjetnikov životni put zaintrigirao da je ubrzo nabavio svu moguću literaturu o njemu, a nakon nekog vremena i platna i kistove te počeo slikati pokušavajući imitirati stil ovog velikog umjetnika. Ništa čudno, rekli bi svi koji su tada Matu poznavali. Poseban, boemskog stila života, čovjek koji je napustio školu jer u njoj nije mogao naučiti ništa što već nije znao, kao da je bio predodređen za velike stvari. I tako, u Rembrandtovom mračnom stilu, čovjek koji nikada u životu nije slikao, niti je ikada sanjao o tome da bi mogao postati slikar počeo je stvarati crteže i ulja na platnu. I naravno da nije bilo u početku onako kako je on htio; kidao ih je i bacao kada god nije bio zadovoljan, dizao se i posrtao ali i bio sve zadovoljniji svojim napretkom. Njegov jedini cilj bio je nacrtati savršenu sliku. Boje su se miješale, slike su nastajale, a atelje je bio sve puniji njegovih djela, živopisniji i živopisniji… U jednom trenutku Mate je pomislio da je napokon pronašao smisao svog života i da će se samo baviti slikanjem. Jedino pitanje koje se nametalo je bilo kako će slike pronaći oni za koje su i stvarane, a tada se u životnu priču ovog boema prste odlučio uplesti i sam dragi Bog. U selu se jedno jutro dogodila krađa, a na policijski uviđaj je u selo od svih mogućih inspektora došao upravo onaj instančanog smisla za umjetnost. Mogao je doći neki s zanimanjem za nogomet, neki s zanimanjem za poljoprivredu ili neki koji više od ičega voli dobro vino, ali Svevišnji je to jutro imao neke druge planove i poslao upravo onog koji može prepoznati umjetnost. Slučajnost ili ne ? Ovisi vjerujete li u slučajnost i sudbinu. Tijekom obilaska sela i svoje istrage inspektora je put naveo i do kuće našeg Mate. A umjetnik, mamuran i neispavan otvorio mu je vrata svog skromnog doma i još uvijek ne shvačajući što zapravo policajac radi na njegovim vratima pozvao ga na čašu hladne rakije. Kada je čovjek prešao prag imao je što vidjeti. Umjesto tipičnog interijera jedne skromne kućice u velikom dnevnom boravku se nalazilo desetine ulja na platnu i najplemenitijih crteža. Čovjek je ostao bez daha !!! Ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti da se usred malog sela krije takav atelje s takvim djelima. I odluči on tako uvjeriti skromnog Matu da pozove novinare s lokalne televizije kako bi snimili njegova
djela i tako otvori Pandorinu kutiju… Po objavi priče o Mati u roku svega nekoliko dana malo selo Konjsko zaposjele su novinarske horde monogobrojnije nego što je itko ikada mogao sanjati. Sve hrvatske medijske kuće -Slobodna Dalmacija, RTL, NOVA, HRT ,ama baš svi su htjeli snimiti nešto o ovom čovjeku. Čovjek koji je do jučer bio totalni anonimus zahvaljujući svojim slikama i svom osebujnom stilu života postao je preko noći zvijezda o kojoj pišu svi hrvatski mediji. Naslovnice su vrištale „OTKRIVEN REMBRANDT USRED DALMATINSKE ZAGORE“ . Svi su sada znali da se u malom Konjskom nalazi do tada neotkriveni slikar genijalac.
Ova priča privukla je u kratkom roku čitavu plejadu najrazličitijih likova kod Mate, od zagriženih ljubitelja umjetnosti do kolekcionarskih duša, tajkuna, celebrityja, svećenika, kriminalaca, od drugih slikara i predstavnika akademskih krugova do najobičnijih priprostih seljaka koji su htjeli imati njegova djela ali i naravno i mnogih dušebrižnika koji su htjeli postati mu prijatelji, agenti, menadžeri… Tako se tamo pojavila i moja malenkost. I kada se sretnu dvije duše koje povezuje ljubav prema vinu, cigarama, šahu, umjetnosti i nematerijalizam što se može dogoditi osim velikog prijateljstva. Mati se svidjela moja priča o Zaboravljenoj Dalmaciji kao i meni njegova u kojoj poput Don Kihota juriša sam protiv svih i ne odustaje od svog boemskog načina života. Za mene ne postoji veći gušt od bijega iz grada u ovaj slikarski hram kod mog dragog prijatelja. Meditirati s pogledom ma njegova ulja, pod svjetlom voštanica je neopisiv doživljaj.
A slikar, kako uopće opisati tog čovjeka svima vama ? Drago mu je citirati poeziju, obožava čitati rusku i francusku književnost, Tolstoja, Dostojevskog, Gogolja, našeg Tina Ujevića. Obožava slikati biblijske motive i portete, a osobito voli raditi svoje autoportrete. Napravio je u svim lutanjima kistom čak i nekoliko pejsaža i kaže da su mu vjerovatno bili prvi i zadnji u životu.Mrzi slikati po narudžbi . Najviše voli crno vino i lijepe žene. Boem pravi, nije zapravo ni lud ? Tko to ne voli ? U momentima svojih lutanja pisao je Mate i zbirku poezije, ali na kraju ju je zapalio. Kaže , nisam bio zadovoljan s napisanim. Meni je najdraže ipak kada slika, uz dužno poštovanje svim napisanim stihovima.Svoj posljednji opus od 30-tak slika koje paralelno i po inspiraciji dovršava Mate radi gotovo 4 godine. U tom periodu gotovo dvije godine uopće nije slikao, jer mu se nije dalo. Jedva čekam završetak svih slika i da dvije koje sam odavno rezervirao presele u moju rezidenciju. Okrvavljeni Isus i prizor njegovog bičevanja pridružit će se i drugim uljima koja krase moje zidove. Svakako meni najdraža Matina slika je portret njegov djeda koji je nakon ručka, umoran od rada u polju zaspao u svojoj fotelji. Tko god je vidio ovog starca u njemu je prepoznao svog djeda i ima li zapravo većeg komplimenta umjetniku ? Da napravi sliku u kojoj svatko do nas u Dalmaciji prepoznaje svoga djeda . Ovo djelo je bezvremensko i meni osobito drago jer nikako nije bilo predviđeno za prodaju, a ipak ju je umjetnik na kraju prepustio meni .
Mate slika samo pod voštanicama, od nedavno je počeo sam izrađivati svoja platna i svoje boje, želi da svaka slika bude obilježena od početak do kraja njegovim pečatom.
˝Igore, nabavio sam nedavno boje na bazi olova i žive i trebao bih biti oprezan dok slikam s njima, ali NEĆU!!! Jer upravo mi ta pomisao stvara najveći adrenalin. Ma zamisli samo da me pronađu mrtvog nad djelom koje bi bilo dostojno stajati pokraj Rembrandtovog. Kakva bi to luda priča bila,
tragični i slatki momento mortale, umrijeti nad svojim djelom, pa makar i nedovršenim.“
Mene najviše fascinira slikarova nematerijalnost. On se najradije ne bi nikada rastao od svojih slika, novac mu ništa ne znači, ali svjestan je da ih mora i prodavati kako bi živio i financirao izradu svih materijala potrebnih za slikanje. Iako su već neka njegova djela već sada iz srca Zagore otputovala u Nizozemsku i Francusku, te Švicarsku i Ameriku on i dalje ostaje isti i dosljedan, toliko da je jednom kada nije imao novca zamijenio svoju sliku Isusa na križu za kožnu jaketu u lokalnoj birtiji. Možeš kod njega doći sa svim novcem ovoga svijeta, ali ako u tom trenutku on procijeni da nisi čovjek za imati njegovo djelo, tada ga nećeš ni imati bez obzira na to s kolikim novcem želiš platiti njegovu sliku. Novac mu uopće nije bitan, tako naš Mate i živi… Njemu je dosta da ima za čašu vina i duhan i iznad svega boje i platna… i da slika slika i slika. Jednostavno je nevjerojatno da takvi umjetnici danas
postoje i da su toliko posvećeni svom stvaralaštvu, totalno indiferentni na vanjski svijet i njegove utjecaje, svoji i skromni. Dok svi ostali nemaju vremena za eksperimente jer lete na krilima profita i komercijalizacije, tako naš Mate vrijeme zaustavlja i usporava… I ide mu dobro…
A ja sam sretan, sretan što mogu napisati nešto o njemu i još malo ga približiti ljudima. Njega i njegova djela. Sretan sam što imamo njegovu izložbu pod svijećama. Sretan zbog ljudi koji će tu subotu doći vidjeti najposebniji hrvatski slikarski atelje, upoznati najnematerijalnijeg čovjeka koji hoda ovim našim planetom, ali i gledati nevjerovatne slike pred sobom. Želim mu još puno najljepših djela, puno inspiracija i da ostane svoj. Eh da i da Izložba pod svijećama preraste u tradiciju u kojoj će barem jednom godišnje ljubitelji umjetnosti hodočastiti u malo selo Konjsko, uživati u djelima reinkarnacije velikog Rembrandta- Mate Lasića.
Igor Goleš