Ne kažu uzalud da onog trena kada staviš prst u more ostvariš univerzalnu povezanost sa cijelim svijetom.
Istinita je to teza o moru i ljudima koja vrijedi za svih, posebice za one koji more žive i osjećaju ukorijenjeno duboko u sebi. Tako je i s našim morem, blagoslovljenim razvedenom obalom koja mu nabora milo lice, čineći ga time još ljepšim starcem. O njemu bi se moglo mnogo toga izreći i napisati, ali u ovoj knjizi koja priča o razglednicama možemo tek na kraju predstaviti one najposebnije koje povezuju Dalmaciju s ostatkom hrvatskog Jadrana.
Mini poglavlje koje je pred vama predstavlja njegove posebnosti. Brojne stanovnike njegovih faunom bogatih dubina, kao i njegove svjetlonosne vodiče – svjetionike. Dok je serija razglednica jadranskih riba, koju je 1904. napravio lošinjski fotograf Benedikt Lergetporer, apsolutno unikatna i zasigurno spada među najstarije fotografije ovakve tematike, dotle su razglednice s motivima svjetionika izrađivane u komercijalnim nakladama i manje iznenađujuće. Iz današnje perspektive naprosto je nevjerojatna činjenica da je Lergetporer došao na ideju da u suradnji s lokalnim ribarima ovjekovječi njihove svakodnevne ulove i te fotografije upotrijebi kao predloške za izradu foto-razglednica. Vrlo je upitna njihova tiraža i postoji li još neka slična razglednica iz tog opusa. Prikazanih osam razglednica s motivima jadranskih riba pronađene su u Beču gdje su više od 100 godina u albumu bile sastavni dio Lergetporerova opusa od čak 96 razglednica otoka Lošinja, iz razdoblja od 1897. do 1905. Čitav album kupio je 2014., na aukciji u Salzburgu, kolekcionar Franko Neretich koji iz dalekog New Yorka sakuplja strpljivo i nostalgično sve srcu milo, vezano uz rodni otok i Jadran. Otkriće ovih razglednica može se nazvati senzacionalnim jer iz tog vremena, ali i kasnije jednostavno ne postoje neke sličnih motiva. One su više od pukog komada papira, spomenar na sve ribare i njihove neprospavane noći, žuljevite ruke, izmorene od izvlačenja mreža, veslanja i svakodnevne borbe za preživljavanje. Spomenar je to i na bogatstvo jednog od najčistijih mora na svijetu.
Nažalost, ovdje nemamo prigodu vidjeti razglednicu koja prikazuje srdelu – hraniteljicu siromašnih, iako je lošinjski arhipelag u to vrijeme obilovao ovom plavom ribom. Diljem Jadrana početkom 20. stoljeća postojale su mnogobrojne tvornice za preradu srdele koje su zapošljavale na tisuće radnika. Samo u Komiži na otoku Visu bilo ih je šest. Danas prazne, u mjestima koja polako odumiru, sve te tvornice propadaju pod soli i hrđom. Soli onog istog mora koje je nekada davalo, a danas grmi: Eh da, ponizne sluge, sjetit ćete se dana, kada ste bili blagoslovljeni obiljem, a već sada plačete za štetom i nemarom koji prouzročiste svojim nepoštovanjem prema meni!
Kao što je nestala vreva u tvornicama srdela i radnički žar, tako je i ta ista srdela početkom novog milenija nestala na nekoliko godina iz dubina Jadranskog mora, što je poprilično uplašilo sve one koji od mora i s morem žive. Očekivano, pojavilo se pitanje je li to početak kraja… ili ipak nije, već samo podsjetnik na to kako mnogim vrstama prijeti izumiranje. S nostalgijom, prisjetih se priča lastovskih ribara kako se nekada u vrijeme mrijesta jastoga moglo s obale promatrati na desetine njihovih ticala kako vire iz pličina kristalno čistog mora, što se danas smatra tek bujnom maštom. Danas su ovom jedinstvenom raku staništa gotovo uništena, zbog modernih načina lova pa, često, i nekontroliranog izlova. Ali nije jastog jedini ugrožen već i ostali junaci s ovih razglednica: kovač, škampi, trlje… Zar je moguće da je Lergetporer, poput Nostradamusa, predvidio da ćemo jednog dana umjesto odlaska na ribarnicu i uživanja u mediteranskom folkloru koji ona pruža, tek nositi ove ribe u uspomenama pa im je dao glavne uloge u svom kartofiličarskom igrokazu. Vjerujem da ne, motiv je bio isključivo stvaralački, a mi se nadajmo da će ljudska svijest na vrijeme proraditi i dati nam snage suočiti se s izazovima modernog doba i sačuvati mora i njihove faunu.
Stoga, neka glavni akteri ovih osam prikazanih razglednica ne ostanu samo puke uspomene već naša svakodnevica kao, uostalom, i svjetionici koji predstavljaju poseban dodatak vremenu kada se Jadranom plovilo bez suvremenih navigacijskih uređaja, a brodove su vrebale mnoge hridi, golom oku nevidljive.
Svjetlo reflektirano iz ovih kamenih titana spašavalo je živote, otvaralo puteve prema Italiji na sjeveru ili Mediteranu na jugu, učinilo Jadran sigurnim za plovidbu. S izgradnjom se započelo već u 19. stoljeću, kada se svjetionici grade uz prirodne plovne puteve. Prvi se dovršava na rtu Savudrija 1818. Uz njegov nastanak veže se priča dostojna najvećih ljubavnih drama. Naime, ugledni austrijski političar je upoznao mladu Hrvaticu tijekom jednog bala na bečkom dvoru. Količina emocija i simpatija koje su ga obuzele brzo su ga vratile u mladost i, nakon što ju je osvojio, zaljubljeni nesretnik je počeo razmišljati o tome kako bi mogli provoditi vrijeme zajedno, a da ne ugrozi svoj društveni status i brak. Na njen nagovor doputovao je u Istru i, ugledavši rt Savudrija, odmah se dosjetio da bi pod krinkom izgradnje svjetionika izoliranog daleko od pogleda znatiželjnika mogao dolaziti neometano i provoditi vrijeme sa svojom ljubavnicom. Nažalost, mlada dama nije uspjela doživjeti završetak izgradnje svjetionika, naglo se razboljela i umrla.. a savudrijski svjetionik bio je uvertira za izgradnju desetaka drugih širom Jadrana tijekom čitavog stoljeća.
Teško je reći jesu li i drugi nastajali pod sličnim krinkama ili gradeći neke svoje legende, ali je sigurno da se zbog dislociranosti uz svjetionike uvijek vežu neke mistične priče koje ih redovito časte atributima nepoznati, tajanstveni, nestvarni…. Stoga, nije ni čudno što se svjetioničari, na ono malo svjetionika koji nisu postali automatizirani pa i danas imaju ljudsku posadu, karakteriziraju kao samotnjaci i čudaci, iako samo možemo biti ljubomorni na život koji one vode, daleko od modernih gradskih mravinjaka, gdje nam užurbani ritam življenja ne dozvoljava vratiti se istinskim korijenima. Znaju oni s kolikim veseljem se vraćaju na svjetionik nakon kratkotrajnog boravka u grotlu civilizacije. A mi, kako li tek griješimo u svojim uvjerenjima jer, uistinu, postoji li nešto ljepše od onog kada se budiš uz šum valova i miris mora remećen tek ponekim krikom galebova, a toneš u san na modrim zrakama sreće i spokoja?
Dislociranost je i doprinijela tome da su svjetionike rijetko posjećivali fotografi u želji da ih snime i tiskaju kao klasične razglednice.Stoga danas i djeluju tako egzotično na starim razglednicama. Oni na sjevernom Jadranu manje su rijetki, iako ni to nije pravilo, dok je u čitavoj Dalmaciji poznato tek nekoliko razglednica svjetionika i to s motivima Velog Rata, Palagruže, Mula kod Rogoznice i Pokonjeg dola kod Hvara, iako ih je izgrađeno daleko više.
Situaciju donekle popravljaju foto-razglednice koje nam otkrivaju neke ratne događaje poput višekratne kanonade austrijske mornarice po ljepotici Palagruži 1915. Zahvaljujući vojnom fotografu s austrijskih torpednih brodova, danas o ovom događaju svjedoči serija od nekoliko razglednica, koje uključuju bombardiranje otoka, kao i završni čin – ruševine ovog monumentalnog zdanja. Ratna propaganda bila je vrlo aktivna u veličanju uspjeha, pa su ovakve razglednice često slali vojnici svojim obiteljima, kako bi im dočarali svoje vojničke ratne avanture. Svjetionik Palagruža obnovljen je po završetku Prvog svjetskog rata. Svakako, zanimljiv je i podatak da je srušeni svjetionik bio poznat po najsnažnijem svjetlu, koje je bilo vidljivo na čak 26 nautičkih milja. Najstariji svjetionik izgrađen u Dalmaciji daleke 1849. je Veli Rat na Dugom otoku i ima najviši toranj među svim jadranskim svjetionicima. Poznat je po tome da je za izradu njegovog pročelja potrošeno čak 100 000 žumanjaka. Mulo kod Rogoznice prvi je 1898. fotografirao Ante Vlahović, šibenski fotoamater, koji je Rogoznicu često pohodio vikendom dolazeći u posjet svom ujaku župniku. Upravo ta, i još nekoliko, fotografija Vlahovića objavljene su kao prva serija razglednica Rogoznice 1899. pa je Mulo ponio titulu prvog dalmatinskog svjetionika na razglednici. Danas se zna za samo četiri sačuvana primjerka pomno čuvana u privatnim zbirkama u Rogoznici, Splitu, Zagrebu i Veneciji. Ona je femme fatale, nedosanjani san mnogih sakupljača.
Fotografi su svjetionike najčešće snimali tako da se vide monumentalni tornjevi i zgrade, stoga posebno raduje sasvim atipična razglednica svjetionika na otoku Susku iz 1899. Prikazuje ulaz u samu zgradu s natpisom PHARUS SANSEGO …, a svjetioničarska obitelj, uzbuđena zbog dolaska gostiju, ne može sakriti osmijeh sa svojih lica. Čitavu zgodu pozdravlja i pjev grdelina iz krletki obješenih pokraj vrata kojim kao da žele održati koncert pred nikad većim auditorijem. U pitanju je i vrlo rijedak primjer koji svjedoči o životu na svjetionicima u 19. stoljeću.
Svaka od ovih malobrojnih razglednica krije neku priču o sebi. One su, svakako, važan prilog pomorskoj kulturi hrvatskog Jadrana i navode na razmišljanje. Danas se postavlja bespotrebno i bespredmetno pitanje jesu li svi ti svjetionici koje je gradila Austro-Ugarska Monarhija diljem jadranske obale tijekom 19. stoljeća narušili prirodnu harmoniju i mir na svim tim hridinama i rtovima. Sada, kada se podiže ekološka svijest, kao da se zaboravlja koliko brodoloma je izbjegnuto, a života spašeno zahvaljujući ovim kamenim čuvarima, razasutim između 1244 otoka, otočića, hridi i grebena hrvatskog Jadrana. Pred nama je imperativ da svakog od njih, kao najkrhkiju čipku u škrinji dotarice, njegujemo i čuvamo, kako njihov sjaj nikad ne bi izblijedio. Globalna slava koju o njima prenose tisuće turista koji ih svaku godinu pohode svakako će u tome doprinijeti. Koliko li samo posebnosti kriju ovi biseri kada je netko spreman preletjeti pola svijeta da bi tu proveo najvažnije dane u godini, dane kada u meditativnom okruženju treba obnoviti svaki atom svoje energije i regenerirati se od nakupljenog stresa. Jesmo li MI uistinu svjesni ljepote kojom smo okruženi?
Preostaje nam samo čuvati ono što smo naslijedili, u čemu, svakako, pomaže i svijest o postojanju ovakvih razglednica. Mi kolekcionari, i dalje ćemo tragati za njima, duboko zadubljeni u vrtloge najegzotičnijih razgovora, zamišljajući kako nam se jednog dana ukazuju i razglednice s motivima srdela i jastoga, svjetionika na Sušcu ili Blitvenici, Grujici ili Prišnjaku? Hoće li se sakupljački snovi ostvariti, a ribe i lanterne Jadrana opstati – vrijeme će pokazati. Poželimo i njima i nama sreću!
Igor Goleš