Surova, divlja, nepristupačna, magična, sve su to epiteti koje možemo pripisati Palagruži. Većini nas upravo zbog svoje udaljenosti je nedostupna, pa i interesantnija. Gotovo 10 godina sam negdje u podsvijesti planirao odlazak na ovaj pučinski otok, ali uvijek mi se nešto priječilo, od osobne prezauzetosti do nekoliko neostvarenih ekspedicija jer se Posejdon- Bog mora nije smilovao i podario nam mirno more. Za isploviti treba čekati prihvatljive vremenske uvjete i biti spreman uskočiti u brod svaki tren. Stanovnicima pučinskih otoka to i nije možda toliki problem međutim nama koji dolazimo iz Splita i moramo cijeli dan izgubiti na putu do polazne točke puno teže se organizirati .

Ukoliko se danas odlučite za posjet svjetioniku za dozvolu snimanja istog trebate se obratiti direkciji Plovputa koja upravlja svjetionicima na Jadranu. Nisam imao nikakvih problema oko toga pa se ovim putem i zahvaljujem Plovputu na ljubaznosti. Ostalo je samo odabrati način transferiranja u ovaj raj, a tu i nema baš velikog izbora, ako želite neki organizirani prijevoz. Može se doći iz Komiže ili iz Lastova, a ja sam se odlučio na ovo potonje jer je put kraći, a i draže mi je bilo putovati modernom morskom jurilicom s nekoliko svojih prijatelja nego s grupom od 30-tak furešti iz Komiže. Ovako smo imali veći prostor za manevar, a s Franom Škratuljom, vlasnikom gumenjaka i agencije Santor travel iz Zaklopatice na Lastovu dogovorio sam da ostanemo par dana u điru, pa smo posjetili i magični otok Sušac, ronili i lovili ribu. Uz Franu uvijek putuje i njegov skiper Zdenko i osjećali smo se prilično sigurno u njegovim rukama iako smo isplovili po valovima i naletima maestrala. Svakako svi vi manje iskusni s morem, a koji planirate otići na ovaj put ne zaboravite da je u pitanju vožnja pučinom i rijetki su dani kada na pučini vlada bonaca, vjetra uvijek ima i za one slabijeg želuca preporučujem da dva puta razmislite prije nego krenete na ovu avanturu. Mi smo do Palagruže stigli nakon 1.5h vožnje i jahanja valova. Brzina-prava sitnica, svega 25 milja ….

Vidljivost tijekom putovanja nije bila dobra i obrise otoka smo vidjeli tek kada smo došli na nekoliko milja od njega. Inače za burnog vremena Palagruža kao i Italija su vidljivi i s Lastova i Visa, ali to sada nažalost nije bio slučaj. Osjećaj dolaska pred hridine koje vire iz mora usred ničega se ne može s ničim usporediti. Sumaglica s horizonta je samo povećala osjećaj očaranosti jer na koju god stranu svijeta si pogledao nisi mogao ništa vidjeti, osim modre pučine. Ne čudi stoga da su najčešći posjetioci ovog otoka zapravo nautičari koji u svojim prelascima Jadrana znaju tu zastati i posjetiti ga, ili par ribari i ronioci čiji je glavni motiv dolazak u ovaj kutak Jadrana ribolov. Sam otok meni osobno je i teško nazvati  otokom. Da nema uspona koji pješake usporavaju na putu do najviše točke Palagruže čovjek bi ga prohodao doslovno u 10 minuta. Kada kažeš otok ipak misliš na komad nečega, a ovdje uz malu površinu gotovo i da  nema ničega … Sve to skupa zapravo pojačava dojam ekstaze kada stupiš na njegovo tlo jer kada bolje razmisliš koliko lud moraš biti za uputiti se toliko daleko da bi uživao u nečem što je većini ljudi zapravo jedno veliko ništa. Ljepotu Palagruže treba jednostavno razumjeti. Ona prima s osmijehom samo posebne duše, one koje će je znati zavoljeti i uživati u svakom milimetru njene veličanstvenosti. Na putu do svjetionika treba prijeći 600 metara strme staze, u ambijentu oskudne vegetacije, s tisućama gušterica i skakavaca koji izranjaju pred vama. Ipak i njih mi je bilo draže vidjeti, nego neke druge, oku manje drage stanovnike ove pustopoljine- zmije, štakore i crne udovice. Užasna vrućina ugasila je život i u malim vrtlačama ograđenim kamenom pa je i u njima prestao bujati život, od povrća nema ni traga, sve se osušilo. Čovjek se na trenutak može osjećati kao da je u pustinji smrti, a ne na nekom dalmatinskom otoku. Dojam se mjenja dolaskom pred svjetionik, pogled koji se s njega pruža ostavlja bez daha.

Svjetionik je izgrađen 1875. ali poprilično uništen usred I. svjetskog rata u austrijskom pokušaju zauzimanja otoka 1915. Nakon ovih ratnih događaja o kojima ću tkđ. napisati poneku crticu otok  je napustila talijanska posada, a svjetionik se obnovio tek 1924. Početkom 21. stoljeća u zgradi se uređuju 2 apartmana za turiste, ali čini se da je ta praksa s iznajmljivanjam apartmana završena , međutim i oni su nešto dobro donijeli. Ulagalo se u zgradu i njeno preuređenje, a i tim poboljšalo standard življenja samih svjetioničara. Osobito ih je razveselila žičara koja je postavljena podno hridine na kojoj se nalazi svjetionik. Njena dionica od 138 metara znatno olakšava prijenos tereta  do svjetionika ,a nekada su taj zahtjevan zadatak prijenosa tereta do svjetionika obavljali magarci. Fascinantna je priča o magarcu s Palagruže koji se ubio bacivši se sa litice otoka u more.  Koliko u njoj ima istine znaju najbolje svjetioničari s kojima je tamo provodio vrijeme… naime svaki put kada bi se na horizontu pojavio neki brod njihovom magarcu je to bio signal da će morati nositi teret pa se s vremenom s svakom pojavom broda počeo skrivati po otoku od vlasnika. Oni bi ga pronašli i očitali mu jezikovu juhu i ˝uprtili ˝ ga, a sirota životinja je bila sve više i više umorna. I tako jednog ljetnog popodneva kada se pojavio brod pred Palagružom, siroti magarac  je 2-3 puta zarikao i pred očima svjetioničara zakoračio u ambis. Očito je smatrao da je to jedino mjesto na kojem se dosada nije skrivao i gdje ga više nitko neće moći naganjati.O uvjetima u kojima se nekada živjelo najbolje govori izjava Ivana Barbira, nekadašnjeg svjetioničara iz 1969:

“ Dolaze gosti ! Evo samo da uzmem pušku i trknem po zeca. Prijašnji upravitelj je donio jedan par. Otad su se zečevi toliko razmnožili da ih ima oko pet stotina. Ove raže što se vani suše, su nam rezerva za zimu, vrijede isto kao bakalar. Ma mi smo vam kao galebovi na moru. Jedemo prvenstveno ribu. Povrća i voća vrlo rijetko, a i ono malo što izraste u vrtovima, unište gladni zečevi. Najsvježije meso donese nam vojska. Oni za razliku od naših, na brodu imaju frižidere.”

Danas u svjetioniku rade 4 svjetioničara, u smjenama po dvoje i  izmjenjuju se svako mjesec dana. Iako mnogi zamišljaju svjetioničarstvo kao meditiranje u tamo nekoj goleti, ovi ljudi zapravo imaju dosta posla i svaka minuta im je organizirana. Osobito je ovo bitno na Palagruži s čije meteorološke stanice se moraju slati podaci o kretanju i brzini vjetrova svaka 3 sata. Uz osnovni svjetioničarski  posao treba uvijek nešto raditi, ali i ostaviti malo vremena za sebe i toliko omiljeno ribarenje. Jer živjeti usred ovakvog akvarija, a ne iskoristiti svaki moment za zaviriti u njega bila bi prava grijehota. Zanimljivo je kako većina posjetioca stvara pred svojim očima sliku svjetioničara koji sjedi na ulazu svog doma i osamljen željno iščekuje svaku novu dušu koja će mu uljepšati dan. Stvarnost zna biti poprilično drugačija. Kada se nekada ljeti na Velom Žalu usidri i po nekoliko jedrilica i sve te opčinjene i euforične posade krenu u invaziju put svjetionika mogu tek zamisliti oči svjetioničara kako se šire kao da su ugledali vraga pred sobom. Mislim da bih na njihovom mjestu imao odličan dalekozor i pri prvom primjećivanju došljaka zatvorio sve škure i vrata i zabrakidirao se, hahaha. Pokušavam razumjeti i te ljude i poštivati njihovu privatnost, stoga sam posebno cijenio svaku minutu koju su podijelili s nama.

Tijekom našeg dolaska dočekao nas je Krešo, a poslije smo imali priliku upoznati i Voju i njegovu suprugu Manuelu. Vojo je rekorder po boravku na ovom svjetioniku, upravo navršava 25 godina rada na Palagruži. S njim je zadnjih nekoliko godina i njegova supruga Manuela s kojom se upoznao u Stonu. Zaljubili su se i Manuela koja je porijeklom hrvatica, rođena u Njemačkoj bez ikakvih problema je došla živjeti s njim na Palagružu. Ona tu uživa svaki svoj trenutak, bere šparoge i kapare, odlazi s Vojom u ribolov , a toliko je postala opčinjena istim da se može pohvaliti  i ulovljenim kapitalcem-zubacom od 8kg . Doći živjeti na pučinu s partnerom mogu samo najhrabriji i oni koji bezgranično vole i pitam se ima li zapravo lipšeg primjera bezgranične ljubavi i vjernosti partneru ? Lipo ih je vidjeti  sretne kako uživaju poput dvoje zaljubljenih  tinejdžera. U sjećanju će mi ostat trenutak kada pred mrak kreću zajedno u lov na lignje, opijenost ambijentom Palagruže me je zanijela pa nisam niti pomislio uslikati taj simpatični trenutak – ono što uvijek radim, fotografiram svaki detalj, ovdje je postalo toliko nebitno… i to dovoljno govori o vremenu koje staje na ovakvom mjestu. Tamo i svaka najmanja sitnica, od vruće turske kave koju u ranu zoru piješ na svjetioniku, do okusa delicija s gradela- liganja ulovljenih na kamenu, škarpini, šargi i zubaca, sušene tabinje i kapara samo intenziviraju želju da se ne vratimo na kopno.

Da, čini mi se da bih i ja mogao biti u koži svjetioničara na ovakvom mjestu, ali ipak bolje da se vratim u stvarnost. Došli smo u najboljem dijelu godine i uživamo, a kako je okrutno zimi to znaju samo svjetioničari. Nekada nevera traje danima i osuđen si na apsolutnu samoću, posjetioca nema, sam si sebi i tata i mama, a naleti vjetra su nekada toliki da je riskantno izaći iz svjetionika vani. Moliš Boga da se ne razboliš ili ozljediš jer doktora nema i sam si svoj specijalist. Vojo i Manuela su jednom pobrojali čak 7 pijavica na pučini i scena je to od koje se ledi krv u žilama. Snaga prirode nigdje se ne može osjetiti kao ovdje i za živjeti u tom surovom ambijentu treba biti i malo pozitivno lud. Zato kapa dolje svim pučinskim stanovnicima ovih impozantnih kamenih titana, divim se njima, njihovoj hrabrosti i njihovim pričama.

S obzirom da pomno biram destinacije o kojima ću pisati i da one moraju imati neku poveznicu s mojom Zaboravljenom Dalmacijom tako ne mogu pisati o Palagruži, a da se ne dotaknem povijesnog događaja koji se ovdje dogodio, a o kojem nažalost jako malo ljudi danas zna. Naime na Palagruži se desio u povijesti svjetskih ratovanja prvi sukob dvaju podmornica u kojem je jedna potonula. S ovom pričom sam se prvi put susreo kada sam sakupljajući stare razglednice Dalmacije naišao na realphoto razglednice  austrijske opsade Palagruže koje su snimljene s austrijskih vojnih brodova. Ukupno sam tijekom godina sakupljanja starih razglednica Dalmacije uspio pronaći čak 9 različitih fotografija ovih događaja, a osobito me iznenadila fotografija porušenog svjetionika  i počeo sampodrobnije istraživati priču o bitkama koja su se ovdje događale. Vihor I svjetskog rata doveo je talijansku vojsku prvi put  do Palagruže u svibnju 1915. Iako su austrijanci već  tijekom srpnja u 2 navrata bezuspješno pokušavali zauzeti Palagružu svi njihovi napadi su odbijeni. Strpljenje austrijskog admiraliteta je bilo sve manje i manje pa su odlučili što prije povratiti oteti otok.  Uslijedila su nova dva napada u kolovozui u drugom napadu je flota u kojoj su bili austrijska krstarica Helgoland, 6 kon-tratorpiljera i 12 torpiljera jako oštetila svjetionik i uništila sve oko njega  te natjerala talijane na napuštanje otoka.

Povijesni značaj ima ipak prvi kolovoški napad 05.08. 1915 kada je austrijska podmornica U5  potopila talijansku Nereide.U povijesti pomorskog ratovanja bio je to prvi slučaj potapanja jedne podmornice od strane neke druge podmornice.  Austrijska podmornica U5 je poslana u vode Palagruže na osnovu izvještaja izviđačkog hidroplana da se talijanska podmornica nalazi usidrena ispod litice Palagruže. Ujutro 5. kolovoza u 5 sati 13 minuta U5 podmornica u blizini obale je otkrila talijansku ratnu zastavu. Neprijateljska podmornica se nije vidjela, bila je zaklonjena stijenama, no zapovjednik austrijske podmornice von Trapp vidio je talijanske mornare kako trče obalom prema zastavi. Napravio je s podmornicom veliki krug i kada je pramac ponovno bio okrenut prema otoku uočio je na daljini od oko 200 metara talijansku podmornicu u fazi zaronjenja, okrenutu prema njemu. Na palubi se užurbano motala manja skupina mornara. Von Trapp nije oklijevao, ispalio je prvo a potom i drugo torpedo. Prvo je torpedo promašilo cilj – bila je kriva prosudba brzine kretanja neprijateljske podmornice – no drugo je pogodilo i doslovce prepolovilo talijansku podmornicu NEREIDU. Potonula je isti tren. Nije bilo preživjelih.

U svojoj knjizi Die NEREIDE  Wladimir Aichelburg u svezi s ovim događajem navodi riječi von Trappa, koji je u svojim sjećanjima napisao sljedeće: “Uopće ne razumijem Talijane! Oko podmornice nije bilo nikakve mreže, nikakve zaštite minama! Ili smo mi slučajno proklizali pored njih? Uostalom, kako je bilo moguće da je u 5 sati u zoru zastava podmornice bila dignuta? Bez šarenila boja zastave ja nikako ne bih otkrio podmornicu!”

Kao što je poznato, u svim ratnim mornaricama zastava se dizala nakon izlaska sunca a spuštala po njegovom zalazu. Ostaci Nereide su izronjeni 1972 s dubine od 35 metara i prebačeni u Italiju. Iako je talijanska strana glorificirala potonuće Nereide i spominjala  tešku bitku u kojoj je s Nereide ispaljen torpedo prema austrijskoj podmornici to nije točno. Kod izronjavanja Nereide sva torpeda su pronađena u njoj na svom mjestu. Prava je istina da talijanska posada nije niti bila svjesna  svoje pogibije, podmornica je eksplodirala u trenu. Ratna propagandna mašinerija je uvijek ista, gubitnici postaju pobjednici kojih zapravo nikada nema. Osobito kada se ratuje za ovakve udaljene i nenaseljene otoke. Iluzorno je da su talijani napustili Palagružu nakon kolovoza 1915. i ostatak rata to je bio jedan napušten otok, s ruševinama svjetionika i dušama poginulih koje ga čuvaju. Tek 1924. svjetionik je obnovljen i opet je proradio. Kao uspomena na ove događaje služe tek rupe od topovskih kugli na nekim dijelovima današnjeg svjetionika, kao i ruševine crkvice svetog Mihovila i vojničke kasarne na sredini otoka. Mnogo koji ga posjećuju čak i ne znaju da je doživio svoju ratnu opsadu. Odlazim s otoka upravo s tim mislima…

Izlet na Palagružu smatram najdražim koji sam ikada napravio negdje po Dalmaciji. Njena karizma i ljepota su me  očarali i nadam se da ćemo se opet nekada sresti .  Dojmu savršenog izleta je doprinjela ekipa i koja je putovala s menom- Filip, Lovre i Marin , te naravno Frane i Zdenko. Hvala svima, osobito Lovri na sjajnim fotografijama ove ljepotice iz zraka. Nadam se da će i ovaj blog i fotografije motivirati i mnoge od vas  da se odlučite krenuti putem Zaboravljene Dalmacije i upoznate najmagičniji otok na Jadranu. Vjerujte, nećete požaliti.

Igor Goleš