Već mnogo puta mi se događalo da me kolege sakupljači pa i mnogi drugi pitaju zbog čega ne pišem tekstove o sakupljanju razglednica i kolekcionarskim dogodovštinama. Iskustva imaš kao nitko, a i diplomirao si na dalmatinskim razglednicama. I da, zaista bilo bi dobro ostaviti pisani trag o barem nekim mojih kolekcionarskim doživljajima. Kada sam se počeo baviti ovim hobijem nisam imao pojma koliko će promijeniti moj život. Kartofilija, po nekim podacima, treći najrasprostranjeniji hobi na svijetu (nakon sakupljanja poštanskih markica i novca) privlačan je svim mogućim tipovima ljudi. Upoznao sam tako svih ovih godina kolekcionare različitih profila; kapetane, liječnike, konobare, kuhare, odvjetnike, vojnike, profesore i arheologe te mnoge druge koji se nabavci rijetke stare razglednice raduju poput malog djeteta. Unatoč društvenim različitostima svi ovi ljudi postaju jednaki u onom trenutku kada sjednu za isti stol i započnu svoje ribarske kolekcionarske priče. Što je to čime zrače ti mali, šaroliki komadići papira kojima smo svi mi opčinjeni? Kod nekih je sakupljanje razglednica potencirano isključivo lokalpatriotskim osjećajima, kod nekih se rađa zbog istraživačkih pobuda i proučavanja povijesti, a kod nekih je to čisto ulaganje u posao.

Da bi se postiglo izvanserijske rezultate u kartofiliji vjerojatno je presudan faktor količina adrenalina koja teče venama pojedinog sakupljača. Ako si od onih koji žele doma sjediti na kauču i čekaju da im netko donese na pladnju trofejne primjerke (čitaj raritete) tada nikada nećeš stati na postolje na kojem se dijele medalje za uspjeh. Kartofilija je iznimno zahtjevna disciplina jer ovdje ne postoji taj novac koji ti može osigurati kupovinu nekih najrjeđih primjeraka razglednica. Uz problem nabave u kartofiliji je ogroman problem i to što ne postoje specijalizirani katalozi koji bi odredili realnu cijenu neke razglednice. Sve je stvar iskustva, znanja, a pojam ljubiteljska cijena ovdje je izraženiji nego u bilo kojem drugom hobiju, čineći ga tako zahtjevnijim. U borbi za nabavku pojedine razglednice koja se traži za upotpunjavanje zbirke često se sklapaju prijateljstva i sa suprugama kolekcionara, djecom, rođacima, djedovima i bakama, kućnim ljubimcima i čvrsto se vjeruje da će simpatiziranje nekog od njih dovesti jednog dana i do lobiranja za tebe i tvoje interese. Uz ove igre ispod stola kolekcionare očekuju i neki drugi frontovi, od licitiranja na aukcijama do redovitih usrdnih molitvi u crkvi da konkurenta upravo na dan završetka aukcije obuzme amnezija i zaboravi na njeno postojanje. Trgovac antikvitetima koji između ostalog nabavlja i prodaje stare razglednice postaje ti najbolji prijatelj. Vodiš ga na ručkove i večere, savjetuješ ga o zdravlju, nikada ne zaboravljaš na njegov datum rođendana, pa možda čak i godišnjice braka, hahaha… S obzirom na to da se rjeđi primjerci razglednica pojave jednom u 15 ili 20 godina na tržištu, a pretendenata na njih gotovo uvijek ima nekoliko tada su šanse da razglednica završi u vašoj zbirci upravo minimalne. Danas to sa sigurnošću govorim iz perspektive kolekcionara koji se bavi ovih hobijem više od 15 godina, ali i iz iskustva starije generacije kolekcionara koji se ovim hobijem bave 30 i više godina. To je i glavni razlog zašto se konkurencije treba otarasiti na što suptilniji način i biti uvijek korak ispred. Zadovoljstvo posjedovanja razglednice sačuvane u svega jednom poznatom primjerku nadilazi sve muke oko nabave. Jedno od najvećih kartofilskih suparništava u Hrvatskoj bilo je ono između sakupljača dubrovačkih razglednica Krunoslava Leke i Vladimira Tošovića. Kada bi ta dva kolekcionara imala iste interese na nekoj aukciji, cijene tražene razglednice vrtoglavo su rasle do neslućenih razina. Još i danas, 15-ak godina nakon čuvenog okršaja za leporelo razglednicu Dubrovnika s likom poštara, ta borba se prepričava među sakupljačkom pukom. Krunoslav i njegova supruga Marija, nedugo prije njegove smrti, donirali su svoju zbirku Državnom arhivu u Dubrovniku kao poklon građanima. Upravo prije nekoliko dana tamo je i promovirana i dostojno prezentirana zahvaljujući vrijednoj ekipi te institucije na čelu s Tanjom Ladišić. Jedan od najsimpatičnijih primjera kolekcionarskih suparništva za koji znam je bio onaj između kolekcionara starih razglednica Zadra – Zvonimira Šuljka iz Zadra i pok. Giorgia Giadrinija iz Venecije, inače rođenog Zadranina. Obojica su bili vlasnici najvećih zbirki starih razglednica tog grada. Svaka je brojila par tisuća primjeraka, a svaki kolekcionar je imao stotinjak razglednica u zbirci koje njegov konkurent nije imao. Zato bi svaki Božić i Novu godinu izrađivali čestitke od razglednica koje konkurent nije imao i slali bi ih jedan drugom. Kakav egzaktan primjer čiste kolekcionarske ljubavi!

I ja sam, naravno, imao niz preludih situacija u kojima sam se borio za primjerke razglednica koje želim imati u zbirci. Već na samom početku sakupljačkog staža put me naveo do starog splitskog antikvara Anđela Nazlića, u Splitu dobro znanog po nadimku Ćenga. Koliko sam kava ispio s ovim svojeglavim starcem… to sam dragi Bog zna. Volio je on moj euforični duh, a iznad svega spremnost da plaćam oborite primjerke razglednica više od svih ostalih kolekcionara. Sjećam se prvog susreta u njegovom stančiću u srcu splitskog Varoša. Strogog pogleda, skriven iza gustog dima cigareta koje je palio jednu za drugom, promatrao me pokušavajući stvoriti dojam o mom znanju i spremnosti za odriješiti kesu. Nakon dvosatnog uvodnog monologa u kojem je dotaknuo sve tada aktualne teme svjetske scene u jednom trenutku je iz desnog džepa izvadio kuvertu s 20-ak razglednica koje mi je ponudio za otkup. Već dovoljno naelektriziran i pod dojmom ovog susreta jedva sam čekao zaviriti u nju i pretresti sadržaj. Nažalost, ponuđeno je bila roba loše kvalitete, klasične komercijalne razglednice kojima je preplavljeno tržište. Na ovo ispipavanje snaga hladno sam odmahnuo glavom, razočaran i pomalo ljut. Bio sam spreman otići kada me Ćenga hitro zaustavio. Iznenada se sjetio da u lijevom džepu ima još jednu kuvertu s razglednicama. Gdje žuriš Igore? Stani!!! Imam još nešto za tebe! Hm, pomislih, ova bitka je tek započela. Nažalost, druga kuverta je bila tek za nijansu bolja od prethodne. Sadržavala je i ona uobičajena komercijalna izdanja, precijenjena i preskupa. Opet sam ga odbio. Sada se već i on, pomalo ljut što nije uspio prodati ”bofl” robu, odluči spustiti na Zemlju i prisjetiti da u unutarnjem džepu jakne ima još jednu kuvertu. Napokon stigosmo do onoga što nam treba. U zadnjoj kuverti smiješilo se ono po što sam i došao – par vrlo rijetkih razglednica, a među njima i ona najbolja – razglednica Prve dalmatinske uljarske zadruge u Povljima iz 1912. U hipu sam prihvatio sve uvjete ovog trgovačkog nadmetanja. Tako je naš prvi susret ipak završio win-win kombinacijom. Ćenga je dobio novog kupca, a ja novog dobavljača. Nažalost, naša suradnja je trajala tek nekoliko godina jer je Ćenga naglo preminuo, a od svih razglednica koje sam od njega kupio najposebnija je ona s prikazom prve momčadi splitskog Hajduka iz 1913. U trenutku kupovine nisam znao za druge sačuvane primjerke ove razglednice. U misiji izvlačenja ovog primjerka tek ponudom od 800 € uspio sam slomiti Ćengu. O ovom pothvatu brzo se raspričala kolekcionarska scena što i ne čudi jer u današnjim okvirima taj iznos je ekvivalent otprilike 2000 €. Reći ćete, mnogo za jednu razglednicu. Slažem se, ali gušt njenog posjedovanja za mene je nadilazio i mnogo veću svotu. Ćenga je, iznad svega, bio antikvar i u Splitu dobro poznat trgovac, strogog i mrkog pogleda, arogantan i skup. Ipak, ja sam dobio prigodu upoznati njegovu dobru stranu, ali i naučiti mnogo toga od njega. Naše trgovačke transakcije ostaju nezaboravne, kao i to da nikada nikome nije htio pokazati svoju zbirku razglednica. Ja sam jedan od rijetkih, možda i jedini, koji je imao tu čast. Čak mi je omogućio da neke od najrjeđih skeniram i objavim u svojoj knjizi Zaboravljena Dalmacija. Šteta što on nije dočekao njenu premijeru pa da skupa na terasi hotela Bellevue pijemo kavu i razglabamo o njenom sadržaju.

Iako mnogi od nas sanjaju da osobno pronađu VIRGO zbirku (čitaj netaknute albume za čuvanje razglednica starosti 100 i više godina) ta želja im se cijeli sakupljački staž ne ostvari. Mogućnosti za to su jako male jer se mora poklopiti nekoliko faktora, od toga da se uopće neka obiteljska ostavština iz tog doba rasprodaje do toga da se ti nađeš u pravo vrijeme na pravom mjestu. Zbog svoje stalne potrage osobno sam imao sreće otkupiti nekoliko takvih zbirki i doživjeti najveću kolekcionarsku ekstazu. Osjećaj pronalaska i listanja starih secesijskih albuma natopljenih svilenkastom prašinom je jednostavno neopisiv, osobito ako imaš saznanja da si ih otkupio tek trenutak prije no što su završile u smeću jer su ih vlasnici smatrali bezvrijednim papirom. Upravo takva sudbina čekala je i sačuvane razglednice svećenika don Mirka Galvagnija i njegove sestre Anke kojih je bilo gotovo dvije tisuće. Ove razglednice desetljećima su u albumima skupljale prašinu na tavanu stare obiteljske kuće u Gornjem Selu na otoku Šolti i pukom srećom su spašene. Među njima se nalazilo i 20-ak iznimnih rariteta koje sam tada prvi i zadnji put vidio na tržištu. Sjećam se da je jedna od njih bila i ona s prikazom Financijske stanice u malom hvarskom selu Gdinj. Njen pronalazak poprilično je uzdrmao puls mog dragog hvarskog prijatelja i zaluđenog kolekcionara Siniše Matkovića. Iako je njegova zbirka razglednica otoka Hvara neprikosnovena tada nije imao niti jednu razglednicu ovog sela i za njega je ovaj pronalazak bio ravan dobitku sedmice na lotu. Sjećam se da smo godinama komentirali njen pronalazak, a koliko nam je ustao urezan u sjećanje najbolje govori podatak da sam prilikom prve posjete selu Gdinj išao potražiti kuću koju razglednica prikazuje. Nažalost, odavno napuštena i zarasla u travu danas nije ni sjena prvotne kamene ljepotice čija namjera je bila prikazati sve bogatstvo kojim je tadašnji vlasnik raspolagao. Ovaj primjer pokazuje kako zapravo kolekcionarstvo može zaintrigirati sakupljača i navesti ga na istraživački rad. Tko je bio naručitelj izrade razglednice, što se dogodilo s njim i obitelji, kada je ova predivna kuća napuštena, što je tada predstavljala Financijska stanica pa i niz drugih pitanja vrte se čovjeku po glavi…

Upravo to se i dogodilo s mojom malenkošću. Istražujući i pronalazeći sve više i više zanimljivih podataka na ovim komadićima papira s vremenom sam poželio i objaviti knjigu u kojoj bi sabrao sve rijetke dalmatinske razglednice. Ni slutio nisam da će ta knjiga u 10 godina doživjeti čak 5 različitih izdanja i da ću u tolikoj mjeri uspjeti približiti stare razglednice općem puku, mladima i starima, i učiniti da i u njihovim srdašcima probudim emocije. To i ne čudi jer većina nas pamti razglednicu kao medij koji su pisali naše majke i očevi, djedovi i bake, pogled na njih teleportira u djetinjstvo i neke druge gotovo zaboravljene svjetove. Osobito mi je drago da je i zaživjela moja ideja o izradi moderne razglednice u maloj nakladi, još jednog komadića papira za kojim će kolekcionarska srca ludovati. Naručio sam izradu najveće moderne dalmatinske razglednice pod nazivom˝Dalmacija u budućnosti˝. Tiskana je u svega 25 numeriranih primjeraka a krajolik koji prikazuje kreacija je našeg svjetski poznatog ilustratora Filipa Peraića. Iako su svi primjerci odmah razgrabljeni nitko od vlasnika ove razglednice pa ni ja nismo imali dovoljno hrabrosti da je pošaljemo poštom. Puno draže nam je bilo smjestiti svoj primjerak na sigurno u okvir koji postavismo u najljepše kutke naših domova. Ja sam ostvarenjem svojih ideja svoj imaginarni dug prema razglednicama otplatio i zahvalio im se na najljepši način za sve nezaboravne trenutke koje su donijele u moj život.

I mnogi drugi uživali su u blagodatima ovog našeg hobija, svim dobrim i lošim stranama koje donosi. Baš prije nekoliko dana sam u jednom društvu prepričavao anegdotu svog prijatelja i velikog kolekcionara razglednica otoka Brača pok. Luke Dragičevića Paradera. On je godinama gradio svoju zbirku starih razglednica Brača i bio je iznimno euforičan pri nabavci svakog novog primjerka, a zbirka je brojila gotovo 800 starih razglednica otoka tiskanih do 1940. Koliki je to broj i koliku strast je u formiranje te zbirke uložio najbolje bi mogli predočiti da se zamislite kako iz dana u dan sami kamen po kamen gradite Dioklecijanovu palaču. Luka se nikada nije prestajao po Braču i cijeloj Hrvatskoj raspitivati ima li netko koju staru razglednicu koja mu nedostaje u zbirci. Jednog dana ukazala mu se nevjerojatna ljepotica, razglednica mjesta Postira iz 1909. Za nas, cjelokupnu kolekcionarsku scenu u tom trenutku neprocjenjiv primjerak, do tada nismo ni znali za njeno postojanje. Sjećam se ogromnog uzbuđenja mog dragog prijatelja kada me nazvao, osjećao se kao da je pronašao Picassovo ulje na platnu na nekom tavanu. Nažalost, početnu euforiju ubrzo je zamijenilo razočaranje jer je vlasnik nije htio Luki prodati ni po cijenu života, iako nije bio sakupljač i nije mu ništa predstavljala. Iako je razglednica tržišno i kolekcionarski vrijedila tek stotinjak eura, a Luka za otkup nudio i nekoliko puta više, nikakva nemoralna financijska ponuda nije ga na to mogla nagovoriti. Mjesecima je ta fatalna razglednica bila početak i kraj svih naših kava i razgovora, nije mu izlazila iz misli i pokušavao se uz sve moguće taktike dokopati tog primjerka i udomiti ga u svojim albumima. Nikada nije prežalio što je nije uspio otkupiti.

Danas se smijem ovoj situaciji, iako sam ih i ja prošao mnogo i vraćao se kući praznih džepova i gorkog okusa u ustima. Luka je za mene ostao jedan od najvećih kolekcionara starih razglednica Dalmacije ikada, uz još neke kojih ću ovdje spomenuti. Ući u ovu moju VIP kategoriju značilo bi da sakupljač ne zna kontrolirati emocije kada vidi nešto što mu treba za zbirku i u stanju je učiniti većinu postupaka koju bi većina drugih ljudi pripisala ludostima. Opsesivna kompulzivnost? Da, pravi kolekcionari će se ponositi ovom dijagnozom? U njihovom svijetu ona predstavlja nuklearno gorivo kojim se njihovi rezervoari pune prije polijetanja na Mjesec. Zato njihove zbirke obiluju raritetima i vrlo rijetkim primjercima kartolina za kojima mnogi drugi plaču i uzdišu, zato su oni u svojim mikrosvjetovima priznati i poznati, a konkurencija na njihov spomen drhti i strahuje. Bio bi grijeh pričati o Luki, a ne spomenuti još jednu od mnogobrojnih anegdota. Tijekom svojih istraživanja institucionalnih zbirki razglednica u splitskom Konzervatorskom odjelu otkrio sam ogromnu razglednicu Supetra s početka 20. stoljeća koja. Sa svojom dužinom od metra i četverostrukim preklapanjem predstavljala je najveću razglednicu Dalmacije iz tog vremena. Treba li napomenuti da je Luka nije imao u zbirci i da mu je saznanje o postojanju ove razglednice do koje ne može doći bilo poput dodavanja soli na živu ranu. Osobito njemu koji je bio rođeni Supetranin i kojemu je Supetar bio sve. Ja sam povremeno uživao bockati ga tom činjenicom. Kakva ti je to zbirka kartolina čovječe, ako u njoj nemaš ˝četverostruki Supetar˝. Mjesecima nakon što je prvi put ugledao sken ove razglednice Luka nije mogao normalno zaspati. Nakon nekog vremena slučajno smo doznali da jedan kolekcionar u Zagrebu također ima jedan primjerak, ali nažalost ni on nije bio spreman prodati je. Pregovarali su godinama, a onda je u potpunoj tajnosti kao da ide po kovčežić s nuklearnim šiframa ovaj brački zanesenjak otišao po kartolinu u Zagreb i otkupio je za apsolutno nerealan iznos. Nije htio podijeliti ovaj trenutak do zaključenja posla ni sa mnom, da ne urekne, kako mi to u Dalmaciji kažemo. Sjećam se kako smo ga, po objavi radosne vijesti o otkupu, trčali sačekati u Splitu na autobusnom kolodvoru ja i još jedan naš prijatelj i kolekcionarski zanesenjak Soniboj. Plan je bio da skupa proslavimo ovaj događaj. Po Lukinom dolasku krenuli smo na piće u tada našu omiljenu birtiju, kafić Žbirac na Bačvicama, udaljenu svega 5 minuta hoda od kolodvora. Tamo je razglednica trebala biti premijerno prikazana uz zdravicu. Naravno da nismo izdržali duže od minute hodanja i euforični Luka je bio prisiljen izvaditi razglednicu iz svoje torbe i ponosno je poput perzijskog saga raspetljati na asfaltu da nam dočara njenu veličinu i monumentalnost. Srećom bio sam dovoljno priseban da ovjekovječim taj trenutak kamerom svog mobitela. Ne postoje riječi koje mogu opisati ekstazu tri ˝luđaka˝ koji se usred mraka raduju tamo nekom komadiću papira. Neopisiv trenutak. Bilo je s Lukom još mnogo nevjerojatnih dogodovština, ali neka one ostanu naša privatna priča. I bitka za Škrip i sokoli u Milni, ali i mnoge druge. Životna želja mu je bila objaviti knjigu starih razglednica Brača, nažalost naprasno nas je napustio i nije nikada uspio svoj naum ostvariti.

Nije Luka jedini na čijim primjerima se može oslikati kolekcionarska strast. U Velikoj Gorici se rodio i živi Damir Drvodelić, po majci Dalmatinac. Damir je vlasnik najveće zbirke razglednica rijeke Krke i okolice, te Knina, Drniša, Vrlike i Velike Gorice. Također jedan od zanesenjaka koji zaslužuju moje najveće poštovanje. U pitanju je čovjek koji se godinama odricao svih blagodati modernih vremena i posvetio doslovno jedan cijeli period svog života sakupljanju razglednica. Nisu postojali ni putovanje, ni restorani, ni zabave ako je planirao nabavu nekog trofeja za svoje albume. Na rubu ekstremnog plesao je Damir i stvorio neke od najimpozantnijih cjelina ovog gradiva. Samo njegova zbirka razglednica rijeke Krke i okolice broji više od 5000 primjeraka. Kako zapravo opisati zanesenjaka koji je punih 15 godina svako nedjeljno jutro bio jedan od prvih posjetioca sajma antikviteta na Britanskom trgu u Zagrebu. Prije od svih ostalih konkurenata u ubogoj birtiji na Britancu ispijao je ranojutarnja espresa čekajući da se pojave poznate trgovačke siluete koje su izranjale iz magle, kiše i snijega. Neka vas to ne čudi jer nisu postojali vremenski uvjeti koji su ovog kolekcionara mogli udaljiti od Britanca. Ne čudi da je bio omiljen među preprodavačkim pukom jer je kupovao sve što se moglo naći i vidjeti. Godinama bih svaku nedjelju oko ručka stigao njegov poziv u kojem bi mi ponosno elaborirao svaki primjerak koji je to jutro kupio. Sjećam se kako se kod jednog preprodavača u zbirci nalazila razglednica malog mjesta Širitovci u Promini iz kojeg potječe Damirova majka. Damir je nije mogao otkupiti i toliko je bio uporan da je godinama svaku nedjelju dosađivao imaocu da mu proda razglednicu. Naposljetku ga ovaj više nije mogao odbiti rekavši da mu je toliko sjeo na vrh glave i više mu nikada neće pokazati nešto što ima u zbirci, a nije predviđeno za prodaju. Za vrijeme ovih mukotrpnih pregovora ni jedan od njih nije znao da se na razglednici kao jedan od aktera nalazi tadašnji gradonačelnik Drniša Ivan Skelin što joj nesumnjivo podiže materijalnu i dokumentarističku vrijednost. Ovoj priči molo je nedostajalo da bude kao Sizifova. Damir je ipak cilj ostvario.

Od svih svojih zbirki posebno je Drvodelić slab na razglednice Drniša i okolnih mjesta. Posjeduje gotovo 150 razglednica Drniša nastalih do 1918. što mi sakupljači smatramo zlatnim dobom razglednica. Iz današnje perspektive začuđujuće je da je jedno malo mjesto imalo toliki broj razglednica, što ponajbolje govori o razvijenosti ovih krajeva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Drniš je bio građanski i bujao je životom, a gospodarskom razvitku svakako je doprinijela i Monte Promina, korporacija koja je u obližnjem Siveriću u svojim rudnicima iskopavala mrki ugljen. Sve to je utjecalo i na trgovce da razglednicu vide kao medij koji donosi zaradu pa je njihov broj na tržištu bio pozamašan. Damirova zbirka drniških razglednica meni je najdraža od dalmatinskih koje sam imao priliku vidjeti jer takva koncentracija raznovrsnih motiva i rijetkih, unikatnih razglednica se rijetko viđa. Najznačajnijima i aukcijskim specijalitetima smatram one iz Siverića, Kaočina, Širitovaca, Žitnića, Kričke, Nadšumara Vežića, kao i gradske kolorite (Palača Difnico, Plokata, Hrvatski sokol, Pelicarićeve fotomontaže). Nadam se da će Damir svoje zbirke jednog dana registrirati pri Ministarstvu kulture jer one to nesumnjivo zaslužuju, kvalitetom i kvantitetom. Iako sam i ja imao nekoliko unikatnih razglednica s područja koja Damir sakuplja s vremenom sam ih i ja prepustio njemu na čuvanje. I to je bila mnoga jednostavnija opcija nego da prođem poput onog trgovca s Britanca kojem je svojom upornošću zadao toliko glavobolje. Nesumnjivo, u njegovim albumima imaju još veći značaj i vrijednost, a ja koristim svaki posjet Velikoj Gorici da pogledam s koliko ih pažnje i dalje čuva.

Na kolekcionarskoj sceni još je niz živopisnih sakupljača dalmatinske kartofilijske baštine. Neka ostane zapisano da su za mene neki od najvećih živućih: Siniša Matković, Soniboj Grgin, Alan Mandić, Frane Mikelić, Mario Talajić, Zlatko Huzek, Matko Pavlinović, Nela Klanac, Vladimir Tošović, Eduard Šuljak, Josip Dadić, Ante Meštrović, Ivan Bogavčić… Svi ovi ljudi mogu se bez problema prepoznati u ovom tekstu i čitajući ga oživjeti sve što su prošli da bi došli do svojih razglednica. Bilo bi previše pisati o svakom od njih i njihovim dogodovštinama i neka ne zamjere na tome jer ovo je ipak BLOG, a ne knjiga. Mi ćemo se i dalje nadmetati na aukcijama, svađati i igrati svatko neku svoju igru, ali u ovoj kolekcionarskoj priči međusobno poštovanje nikada neće prestati postojati. Iako danas uz svih nas postoje desetine manje ili više poznatih i drugih kolekcionara, sam trend sakupljanja razglednica ipak se pomalo gasi. Novih sakupljačkih lica sve je manje. Digitalna era polako oduzima interes za sakupljanje papirnatog gradiva. Teško je i nerealno očekivati da će više itko ikada izgraditi zbirke poput njihovih. S tim će one dobivati na vrijednosti i značaju. Užurbanost modernog života sve manje pruža ljudima vremena za trenutke opuštanja uz svoje hobije. Čak i neki hobiji izumiru, smatram da je i kartofilija jedan od njih. Kolekcionarskih anegdota i nadmudrivanja bit će sve manje kao i nas kolekcionara starih kartolina. Sa sjetom prisjećat ćemo se naših druženja i nekih drugih koji će nas u međuvremenu napustiti, a zadovoljstva zbog nabave novopronađenih razglednica bit će sve manje i manje. Jednostavno nećemo imati s kim pričati o ovom našem malom i posebnom mikrokozmosu. Ne razmišljam turobno, već realno. Ako ovaj moj blog barem mrvicu doprinese da se očuva uspomena na ljude koji su godine svog života proveli u potrazi za razglednicama i očuvanjem djelića naše kulturne baštine bit ću presretan. Možda i animira neke nove sakupljače na radost svih onih razglednica koje tamo negdje čekaju da budu pronađene i udomljene u nečijim albumima.

In memoriam svim sakupljačima dalmatinskih kartolina koji više nisu s nama!

Igor Goleš