Istočni dio otoka Hvara mnogo manje je razvikan od zapadnog na kojem goste pozdravljaju Hvar, šampion turizma i manje razvikani Starigrad i Jelsa. Upravo to me i privuklo da nekoliko dana odem u Sućuraj, smješten na najistočnijoj punti otoka, povijesno vrlo zanimljivo mjestašce. U Sućuraj možete doputovati na dva načina, trajektom iz Drvenika podno Biokova ili onim s polaskom iz Splita i iskrcajem iz u Starom Gradu, a  potom laganom vožnjom od sat i pol preko otoka. Ipak, oni manje iskusni vozači trebali bi dvaput razmisliti prije nego se odluče na tu mogućnost jer je cesta poprilično uska, na nekim mjestima i opasna, a u sezoni najčešći vozači koji njom prometuju su oni stranih tablica, apsolutno neprilagođeni i nesigurni. Za mene je Sućuraj mjesto u kojem je sada u srpnju turizam prihvatljiv  i gdje ne vladaju velike gužve, a usput sam svoj posjet mogao i povezati s nekim pričama iz svoje Zaboravljene Dalmacije. Tako je naposljetku i bilo, malo je mjesta na Jadranu koja u svojoj luci, u srcu turističke sezone mogu priuštiti takvu djevičansku tišinu i mir, i to svega koju minutu nakon što otkuca jutarnjih 11 sati. Po završetku prve jutarnje kave i obavljene spize  i ono malo gužve odjednom nestane, zavladaju mir i tišina, a može se ugledati tek pokojeg bljedunjavog turista kako sa svojom opremom za kupanje žuri na susret s morskim plavetnilom i sunčevim zrakama. A nama, onima koji ostajemo, preostaje samo uživati u ovoj ljepoti uz mirise najboljeg espressa iz lokalne birtije Gusarska luka.

Omamljen mirom i  spokojem koji se šire ovom uvalom, čovjek nikada ne bi pomislio kakve je teške trenutke tijekom II. svjetskog rata proživjelo ovo mjestašce. Danas je malo poznato kakva je tragična razaranja Sućuraj pretrpio zbog svog strateškog položaja s kojeg se mogao nadzirati morski ulaz u dolinu Neretve. Zbog toga je u ožujku 1944. u Sućurju smješten njemački garnizon koji je s prekomorskim položajima na Pelješcu i podno Biokova tvorio trolist s kojeg se bezuvjetno trebalo braniti dolinu Neretve. Okupatori su, upravo zbog konstantnog straha od savezničke invazije u dolini Neretve, uložili sve moguće napore kako bi Sućuraj  pretvorili u neobranjivu tvrđavu. Neprijatelj se izvrsno utvrdio i zamaskirao, a tijekom pripreme obrambenih položaja koristili su čak i ribarske mreže koje su pronašli u mjestu; svih 12 je  pokidano i upotrebljeno za maskiranje položaja. Samo mjesto je ispražnjeno od lokalnog stanovništva u svibnju te ograđeno bodljikavom žicom i minirano.  Kuće u mjestu bile su toliko demolirane i popljačkane da su nakon rata svega 3 ostale  čitave i s krovom. Iz preostalih su se iznosile grede, vrata i prozori, da bi se taj materijal kasnije  koristio za utvrđivanje položaja. U tom trenutku Sućuraj je branilo oko četiri stotine njemačkih vojnika. Brdo Ublina, šest kilometara zapadno od Sućurja (246 metara nadmorske visine) odabrano je kao prvo uporište obrane jer je bilo gotovo neosvojivo zbog konfiguracije tla i samo tu kotu držalo je stotinjak njemačkih vojnika, dok su  za drugo uporište odabrani Rt Sućurja i  sućurjansko polje.

Na kopnu su, kao dodatna sigurnost i obrana, utvrđeni položaji s topovima kalibra 100 mm koji su bili postavljeni na potezu:  Živogošće – Strm – Igrane – Podace što je dodatno otežavalo oslobodilačku misiju partizanima. Kao uvertira u partizanske napade poslužila su višekratna saveznička bombardiranja Sućurja koja, nažalost, nisu donijela ništa dobrog. Rijetko su pogađali njemačke položaje, a u najgorem napadu kojeg je početkom svibnja 1944. izvelo 20 bombardera porušeno je više objekata iz srednjeg vijeka. Nastradala je mletačka fortica, dvorci obitelji Kačić i Perić, kao i niz drugih kuća.

Tijekom mog sadašnjeg boravka u Sućurju osobito teško mi je bilo vidjeti ostatke mletačke fortice. Od nekada impozantnog objekta koji su prikazivale i mape čuvenog mletačkog kartografa Coronellija u 17. st. preživjeli su tek vanjski prednji zidovi. Jedan od primjera posljedica rata možemo vidjeti i na razglednici Sućurja iz 1904. koja prikazuje kuću braće Bulat, upečatljivo zdanje koje su također porušile avionske bombe. Iako je ponovno podignuta na istom mjestu 70-ih godina prošlog stoljeća, danas u službi turizma, ova kuća ne može nikako nadmašiti ljepotu svoju prethodnice.

Zanimljivo je kako je naposljetku Sućuraj oslobođen. Da bi se oslobodio bilo je potrebno najprije  zauzeti Ublinu. U razmaku od nekoliko dana partizanske snage pokreću dva velika napada, oba  bezuspješna. Stoga se odlučuju na napade topništvom i u jednom od njih uništavaju njemačku bateriju na Rtu Sućurja. Bili su to prvi trenuci u kojima zapovjednik obrane mjesta pomišlja na odstupanje, ali zapovjedništvo mu ga ne dozvoljava već  mu u Sućuraj doprema još 3000 mina radi boljeg utvrđivanja. Jedan dio mina je postavljen, dok je onaj veći pohranjen u zgradi općine i pučke škole. No, nisu prošla ni dva dana, a zbog toga što su izgubili položaje na okolnim bojištima (Brač i Pelješac) te iz straha od većih gubitka vojske i osvete, stožer 2. njemačke oklopne armije donosi konačnu odluku o napuštanju Sućurja. Pod okriljem noći  vojska se brodicama neopaženo povlačila iz mjesta, a  kada je zadnja brodica napuštala Sućuraj odjeknula je golema eksplozija.  Neprijatelj je, naime, minirao zgrade općine i pučke škole uništivši pritom zadnje kulturne objekte, svjedoke vrijedne i bogate povijesti ovog mjestašca. Viši njemački narednik Ginter opisuje ovaj događaj: ˝Kad je 1800 mina odjednom eksplodiralo more je bilo nadaleko osvijetljeno. Mornarička jedinica zaboravila je mnogo signalne municije, koja je pri ovome također odletjela u zrak i dočarala takav vatromet iznad Jadrana, da bi zbog njegove veličine, divnih boja i raznovrsnosti svaki mirnodopski priređivač vatrometa poblijedio od zavisti.˝

Kao što kaže Nikola Anić, koji opisuje ove događaje u svom tekstu Oslobođenje Hvara u rujnu 1944. vatromet veličanstvenih boja je zapravo bio teški ratni zločin za koji počinitelji nikada nisu odgovarali. Tako je, nažalost, nestala i zadnja monumentalna građevina u Sućurju tog doba, s izuzetkom crkve. Nikada više nisu se mogle pojaviti kao motiv na razglednicama.Ipak, nakon odlaska okupatora i svršetka rata, Sućurjani su se mogli vratiti svojim domovima. Mogu zamisliti njihova prestravljena lica kada su nakon toliko vremena punog razaranja prvi put ugledali svoje malo selo. Opustošeno, opljačkano i porušeno. Danas se o ovim događajima malo zna. Uistinu je šteta da danas u Sućurju nema informativnih panela koji bi današnjim turističkim nomadima, ali i mladim naraštajima Sućurjana, ispričali kakve su se strahote odvijale na tim prostorima tijekom II. svjetskog rata.

Današnji Sućuraj pruža neke nove i vesele vizure. Jedna od njih bila je  među povodima mog dolaska –  posjet čuvenoj vinogradarskoj obitelji Vujnović. Imao sam ih prigodu upoznati prije nekoliko godina kada sam prvi put posjetio Sućuraj. Okus njihovih vina se ne zaboravlja pa je tako i najlogičnije bilo provesti prvu večer kod njih, osobito jer je jedan od braće Vujnović – Nikša, poznati arheolog  i povjesničar koji putnike namjernike često vodi Sućurjem otkrivajući im povijesne crtice svog mjesta. Eh, kada bi barem svako naše Malo Misto imalo jednog Nikšu, takvih entuzijasta je danas neizmjerno malo. S Nikšom sam imao dogovor da zajedno razgledamo mjesto u njegovoj čuvenoj Šetnji s arheologom. Proveo me je i pokazao mi sve ono što smatra bitnim, pa i mnogobrojne artefakte pronađene na tim prostorima, neke stare i par tisuća godina. Ipak, jednu bih priču trebao izdvojiti, onu o mletačkom trgovcu Fabriziju Savareseu koji se sredinom 16. st. nastanio u Sućurju. Ovaj poznati trgovac žitom, svojedobno je bio jedan od najvećih uvoznika te žitarice za Mletačku Republiku. Na tom putu su mu pomogla mnogobrojna prijateljstva koja je stekao tijekom boravka u  Istanbulu gdje je radio u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Koliko je bogat bio ovaj trgovac najbolje govori činjenica da je svoj portret naručio osobno kod Tiziana, jednog od najvećih majstora svog doba. Portret se danas čuva u Beču, a podaci o tome je li slika nekada krasila zidove njegove rezidencije u Sućurju ne postoje.

Vjerojatno, motiv Fabriziju da odabere ovaj dio otoka Hvara za svoje prebivalište nije bila samo izvrsna pozicija za trgovanje, već i glas o tome da se u ovim krajevima pije čuveno vino Prč. O ovoj sorti pisao je u svojoj knjizi Dalmatinska ampelografija jedan od prvih vinogradarskih znanstvenika Stjepan Bulić. Knjiga je objavljena nakon njegove smrti 1949. U njoj je obradio porijeklo i nazive prča diljem Dalmacije. Po njemu, riječ je o autohtonoj samonikloj sorti na području općine Sućuraj. Sorta je gotovo izumrla sredinom 20. stoljeća, a revitalizirao ju je poznati vinar Vjekoslav Vujnović. Vjeko je početkom 90-ih započeo profesionalno bavljenje vinogradarstvom i jedan od prvih zadataka koje je stavio pred sobe je bio krenuti u potragu za starim trsovima prča koji su opstali u zapuštenim vinogradima po istočnom dijelu otoka Hvara. Gotovo dvije godine se posvetio ovom mukotrpnom poslu da bi naposljetku u suradnji s Institutom za revitalizaciju krša i uz malu pomoć Agronomskog fakulteta u Zagrebu pokrenuo sadnju i korak po korak vratio prč na vinsku scenu. Toliki entuzijazam i strast su nagonili ovog vrijednog čovjeka u njegovom naumu da danas zaslužuje medalju viteza vinogradarstva. Ne znam postoji li nešto takvo, ali ako postoji tada bi on trebao biti jedan od kandidata za njeno osvajanje. Kaže da mu je jedan od najvećih motiva u revitalizaciji ove sorte bila nostalgija za mirisom njenog grožđa iz djetinjstva. Danas se njegov najveći vinograd prča prostire na 4 ha, vino pije na sve strane svijeta, a ograničene količine Prča su rasprodane godinu dana unaprijed. Pokušavam izmamiti iz Vjeke odgovor zašto se Prč zove upravo Prč, a on kaže:

˝Pa Igore zar ne vidiš? Njegovi grozdovi stisnuti su i prčeviti, sliče na muško spolovilo, a i samo ispijanje ovog vina tjera na vođenje ljubavi. Kakvo ime je stoga sorta mogla i dobiti? Mi Sućurjani nekada smo nazivani kilavcima jer smo zbog pretjeranog konzumiranja ljubavi i Prča imali stalno problema s ispadanjem kile.˝

Smije se Vjeko i uživa poput Cezara u svakom trenutku kada priča o svojoj omiljenoj i najdražoj sorti grožđa. Hm, Vjeko pa možda je kila težacima ispadala zbog pretjeranog kopanja i rada u vinogradima, a ne maratonskog vođenja ljubavi… ali zapravo to sada nije ni bitno. Bitno je da je Prč opet na vinskoj sceni jer i on zamalo postao zaboravljena Dalmacija. Zahvaljujući ljudima poput Vjeka i njegovog sina Jure on i dalje živi. Ako vas put nanese u Sućuraj posjetite ih u njihovoj pizzeriji Guido, tamo ćete moći kušati Prč, samo pripazite da ne pretjerate s količinom jer nije za igrati se s ovim afrodizijakom. Može izazvati ovisnost, a herniju da i ne spominjemo. Uostalom, kao i u sam Sućuraj, teško ćete doći samo jednom. Eto i ja, još nisam ni otišao, a već se spremam za sljedeći posjet… i jako mu se radujem…

Igor Goleš