U doba slabljenja Turskog Carstva dolazi do ugnjetavanja siromašnog kršćanskog stanovništva u Hercegovini i Bosni. U 19. stoljeću nameti i porezi sve su veći, a vladajuća muslimanska kasta sve bezobzirnija. Kao otpor takvom potlačivanju pojavljuje se hajdučija u sve većem broju. Bio je to jedini oblik otpora protiv Osmanlija na ovom području.
Među hrvatskim hajducima ističe se Andrija Šimić koji se rodio 22. studenoga 1833. u zaseoku Alagovac, župa Ružići, u zapadnoj Hercegovini.Šimićeva hajdučka družina napadala je i pljačkala putnike, ucjenjivala bogatije muslimane, ali i kršćane. Kada su bili u nuždi, pljačkali bi i siromašnije putnike. Šimić, popularno zvan Hajduk Andrijica, branio je svojim ortacima pretresati ili pljačkati žene. Iako hajduk, on se trudio iskazivati moral i naglašavati da je vjernik. Njegova hajdučka družina djelovala je u drugoj polovici 1868. i cijelu 1869. godinu na turskom teritoriju. Krajem 1869. aktivnosti prenose i na područje Austro-Ugarske Monarhije. Šimićeva hajdučka družina, udružena s Vrličanima, dolazi u Imotsku krajinu gdje u Vinjanima 26. kolovoza 1870. pljačkaju putnike koji idu na sajam u Duvno. Hvataju imotskog trgovca Dunića i ucjenjuju ga. Nakon ove pljačke kap je prelila čašu pa se i austrijske i turske vlasti mobiliziraju te prave plan za njihovo uhićenje.
U Zagvozdu 11. siječnja 1871. panduri hvataju većinu razbojničke družine, dok Šimić uspijeva pobjeći. Pri uzmicanju ubije pandura Tomičića. Sklanja se u Podosoje gdje ga noću 14. siječnja 1871. lokalci izdaju i predaju imotskim vlastima.
Nakon istrage, u splitskom zatvoru počinje suđenje hajducima 16. lipnja 1872. Trajalo je 22 dana. Važno je napomenuti da je ovo bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Šimić je osuđen na doživotni zatvor. Tijekom izdržavanja kazne u zatvoru u Kopru on i njegova rodbina šalju više zamolbi za pomilovanje, ali sve su odbijene. Tek zamolba koju je podnio vjerojatno početkom svibnja 1901. biva uslišana. Car ga pomiluje. I tako Andrija Šimić, nakon 31 godinu uzništva, 17. prosinca 1901. dolazi brodom u Split gdje ga na Rivi čeka masa oduševljenog svijeta.
Naime Andrijica je, po narodnim predanjima, otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće, te darivao konje i krave, što je i bio razlog njegovog općeg simpatiziranja među narodom u Dalmatinskoj Zagori i Hercegovini – unatoč kriminalnoj prošlosti pa ne čudi da mu je u Splitu priređen spektakl prigodom dolaska u grad. Svatko je htio toga dana vidjeti živu legendu. U selima je bio tretiran kao živuća legenda, a Sinjani su ga častili čak 7 dana tijekom Alke. Upravo tijekom obilježavanja Alke u Sinju i nastaje prikazana fotografija na kojoj Andrijica ponosno pozira fotografu. 1905. umire i biva pokopan u selu Runović u blizini Imotskoga.
Nesumnjivo da je karizma i slava ovog hajduka odigrala i veliku ulogu kod odabira imena splitskog nogometnog kluba Hajduka, a svakako jedan od najzanimljivijih njegovih opisa pripada Ivanu Mimici (1862. – 1945.) koji je spjevao 3616 deseteraca dok je sa Šimićem služio kaznu u koparskom zatvoru i objavio 1894. godine u Splitu Pjesmu u pet pjevanja o djelovanju Andrije Šimića. On piše: Ja sam imao priliku opetovano viditi Andriju Šimića i s njime razgovarati… Šimić je starčić omalena stasa, malko pognut majci zemlji, visoka čela, bistra oka, izrazita lica, i za čudo, prama svojoj dobi, neobično čvrst, žilav, živan, razgovorljiv i veseo. Od svojih starešina ljubljen je, a od svojih nevoljnih sudrugova čašćen i poštovan. On daje svakomu dobre savjete, svakoga od zla odvraća, i gdje može, pomaže. On znade lijeka proti raznim bolestima, znade protumačiti snove, znade moliti se Bogu i još mnogo dobrih i lijepih stvari on ti znade, samo ne zna psovati i za nikakvo zlo u opće ne zna taj čovjek, odrastao i dorastao medju vucim i hajducim, koji je sam također nosio hajdučki naslov.
Igor Goleš
