Šipan – najlipši među svim otocima Elafita, dugo je bio na mojoj listi želja kao jedno od rijetkih mjesta koja nisam posjetio u Dalmaciji, ali i u svrhu istraživanja za moju “Zaboravljenu Dalmaciju”. Procvat je doživio u vrijeme Dubrovačke Republike kada su glavne i najsnažnije djelatnosti bile brodogradnja, pomorstvo, maslinarstvo, ribarstvo i vinogradarstvo.

Moj dolazak na Šipan je ubrzao poziv dragog prijatelja Nikše Dobuda koji je rođeni Šipanac i koji je iskazao želju provesti me najljepšim dijelovima otoka. Tako je i bilo. Tri dana smo se vozikali njegovim motorom i prošli sve kutke ovog predivnog otoka. Nikša, poznati hrvatski vaterpolski reprezentativac i veseljak, zbog svog pozitivnog duha svagdje je rado viđen gost što je itekako pomoglo da uz pomoć njegovih prijatelja dobijem pristup nekim objektima koje sam htio snimiti. Ipak, možda najdraži trenutak ovog druženja zbio se već prvi dan kada smo došli u prepuni restoran Tauris u Šipanskoj Luci. Iako je ovaj riblji hram tijekom večere doživio invaziju gostiju, a u opustjeloj vitrini za ribu ostale samo dekoracije, vidjevši Nikšu ozareni vlasnik Miro je, poput Davida Copperfielda, iz čarobnog šešira ulovio golemu kirnju, kraljicu morskih dubina. Pomislio sam, ako je ovako dobro krenuo prvi dan što me tek čeka sljedećih… Nikša donosi sreću, možda tako svemoguć iz nekog svog šešira izvadi i zbirku starih razglednica ili neki drugi antikvitet pritajen u starim šipanskim kućama. Nažalost, to se nije dogodilo. Ipak, ovaj je izlet bio jedan od najboljih koje sam imao u zadnje vrijeme. Na Šipanu je vrijeme jednostavno stalo.

Tišina i mir koje sam usred ljeta doživio u Šipanskoj Luci može se usporediti s onom na Lastovu koje je ipak udaljeniji pučinski otok. U tri dana mog boravka u toj tajanstvenoj arkadiji odmorio sam se kao što bih negdje drugdje u mjesec dana. Kao najudaljeniji naseljeni otok Elafitskog otočja ovaj je otok pošteđen masovnog turizma, osinjaka mnogobrojnih turističkih brodica i jednodnevnih izletnika pa su autentične konture izgubljene Dalmacije zadržane. Vidi se to i na primjeru jedinog otočnog hotela koji nažalost zjapi prazan i zatvoren već nekoliko godina, usprkos svojoj izvanrednoj poziciji. Ovakav scenarij idiličke osame je savršen za nas koji bježimo iz grada i tražimo netaknute oaze mira u kojima ćemo se odmarati, međutim za otočno stanovništvo kvaliteta života je sve slabija i slabija, a mladi ljudi kao i na drugim manjim otocima iseljavaju. Tek ljeti, na kratkih par mjeseci, otok oživi. Nadam se da će u desetljećima koja dolaze i on doživjeti preporod. Svojom ljepotom i karizmom to doista zaslužuje.

I dok drugi sanjaju more i kupanje moj cilj dolaska na Šipan bile su stare kuće i priče koje one kriju, njihove sudbine i sudbine njihovih gospodara – moja Zaboravljena Dalmacija. Već prvo jutro krenuo sam u istraživanje prve mete – vile Stjepović, najkolosalnije kuće u Šipanskoj Luci.Njen graditelj Ivo Stjepović vratio se u svoju Luku krajem 19. stoljeća iz Južne Amerike gdje se obogatio trgovinom salitrom. Impresionirala ga je tamošnja arhitektura pa je svoju šipansku rezidenciju sagradio 1908. u američkom kolonijalnom stilu, atipičnom za dalmatinske krajolike. Današnji zapušteni vrtovi, zarasli u korov i raslinje, trošna vrata i prazni zidovi bez smijeha stanara učinili su je tjeskobnom i depresivnom. Otužno je bilo ući u kuću i doživjeti je u sadašnjem, turobnom izdanju. a najnestvarnije svjedočanstvo u koliko je lošem stanju je pomalo bizarna situacija da nisam imao što snimiti. Kuća je ispražnjena i prodaje se, a goli zidovi s nestrpljenjem čekaju nova lica koja joj moraju udahnuti novu dušu. Posljednja stanarka bila je unuka graditelja – Jela Lela Stjepović. Od njene smrti hodnicima koji odišu poviješću stanuje samo tišina. Najljepši trenutak mog boravka u kući je bio dolazak na balkon smješten u njenom potkrovlju. Tamo, kao spomen na bogatstvo i moć prvog vlasnika, spavaju dva zmaja s pogledom na Šipansku Luku. Nadam se da će se uskoro probuditi jer značilo bi to da više ne bi bili jedini stanovnici ovog monumentalnog zdanja.

Koliko god sam ostao razočaran stanjem vile Stjepović, još više su mi, usred otoka, razbuktala emocije zapuštena imanja dubrovačkog nadbiskupa Lodovica Beccadellija i bogatog povratnika iz Čilea, brodovlasnika i predsjednika Dubrovačke parobrodarske plovidbe Federika Glavića. Oba ljetnikovca izgrađena su u šipanskom polju. Osobito tragičnu priču krije vila obitelji Glavić.

Federiko Glavić (1847. – 1941.) je bio uvaženi građanin Dubrovnika, a rođen u siromašnoj i brojnoj obitelji na Šipanu. Ne želeći raditi kao zemljoradnik na rodnom otoku, emigrirao je u Čile. Naselio se u gradu Iquique na sjeveru zemlje, gdje je u početku radio kao trgovački pomoćnik, a potom kao spretan trgovac. Nakon nekog vremena kapital je uložio u rudnike salitre, a od 1886. g. bio je suvlasnik tvornice Oficina Salitrera Unión. Nakon gotovo četvrt stoljeća provedenog u Čileu, potkraj 1896. g. vratio se u Dubrovnik kao bogat čovjek. Stečenim kapitalom prvo je krenuo u svoju društvenu afirmaciju. Kupio je i nadogradio kuću u središtu Šipanske Luke, te kupio i obnovio stari ljetnikovac u šipanskom polju. U isto vrijeme započeo je i gradnju raskošne obiteljske vile u samom srcu Dubrovnika, na Pilama (Villa Dubravka). Od 1909. bio je najveći dioničar, a nakon 1918. i predsjednik Dubrovačke parobrodarske plovidbe kojoj je, nabavkom novih teretnih i putničkih brodova, obnovio flotu. Godine 1939. flota je imala 25 plovila od kojih su dva teretna parobroda nosila ime „Federiko Glavić“. Glavić se 1902. zauzimao i za dolazak željeznice te je bio inicijator i glavni dioničar dubrovačkoga tramvaja 1907. – 1909.

Mnogo je vremena provodio u svom šipanskom ljetnikovcu. Danas, nažalost, o nekadašnjem vlasniku I njegovoj brizi svjedoči samo isklesani natpis iznad ulaznih vrata. Sve je zapušteno, kuća se gotovo i ne vidi s obližnje ceste. Tužna je to sudbina ovog prekrasnog imanja… da se ustane iz groba vlasniku bi zasigurno došlo loše kada bi vidio ove prizore…

Postoji jedna zanimljiva anegdota o Federiku koji je Šipan napustio kao mladić zaklevši se kako će se jednog dana na otok vratiti bogat. Naime, on se dok je još živio u Šipanskoj Luci zaljubio u kćerku austrijskog časnika koji nije htio da ona ima posla s bilo kim iz siromašnih obitelji. Razočarani Federiko je napustio otok i vratio se na njega 30 godina kasnije sa suprugom i kćerkom – i to kao multimilijunaš tog doba. Njegova ljutnja na nesuđenog punca nije se ugasila pa je u inat kupio prvu kuću ispred njegove, dogradio je i proširio kako bi mu zaklonio pogled na more. Tako je ovaj morao gledati u vrtove Federikove kuće i njegove sluge. Nažalost iz mladenačke traume Federiko nije izvukao pouku jer je vlastitoj kćerki Mariji zabranjivao viđati se s mladićem koji joj se sviđao. Ona se, naposljetku, ubila ostavivši Federika bez potomaka. a obitelj je njenu smrt pokušala prikazati kao nesretan slučaj. Marija, omiljena u Dubrovniku, ispraćena je u veličanstvenom sprovodu, a ovaj nesretan događaj je tužnog i depresivnog Federika nagnao da se počne baviti humanitarnim radom. Tako je svojom oporukom posebno velike iznose novca ostavio kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim institucijama.

Svega nekoliko stotina metara od Federikove kuće nalazi se ljetnikovac Lodovica Beccadellija, dubrovačkog nadbiskupa, povjesničara i pjesnika (1501. – 1572.). On je na Šipanu uredio ladanjsku kuću gdje je ljeti dovodio svoje učene dubrovačke prijatelje. Slikara i svećenika Pellegrina Brocarda zadužio je za uređenje zidova ljetnikovca. Gradnja je započeta u veljači, a završena u prosincu 1563. godine. Kompleks, koji je u potpunosti završen krajem 16. stoljeća, obuhvaćao je obiteljsku kuću, dvije kule na trikata (za obranu od gusara), vrt sa šetnicom pravokutnog oblika, crkvicu, lože, mlinicu, cisterne u kući i u kuli, spremišta, paviljon na teraci, most i utvrđeni ulaz. Poznato je kako je nadbiskup pisao svom prijatelju, velikom talijanskom i svjetskom umjetniku tog doba Michelangelu da ga mora doći posjetiti na Šipan, vidjeti taj predivan otok. Šteta što se to nikada nije ostvarilo jer, tko zna, možda bi danas umjesto mramornog Davida od 5 metara gledali nekog Điva sa Šipana, kiparsko remek djelo posvećeno nekom Dalmatincu, iz ruku jednog od najvećih stvaratelja svih vremena. Zanesen ovom pričom jedva sam čekao doći do Beccadellijevog imanja, uopće ne znajući što me tamo može očekivati. Čak je i na internetu vrlo malo fotografija ovog zdanja danas. Ono što nas je dočekalo je pretužno. Širom otvorena vrata pozivala su na ulazak, no imanje je potpuno opustošeno, zidovi su na nekim mjestima svom širinom popucali… Uopće se ne možete osjećati sigurno šetajući posjedom. Unutar zdanja vide se tragovi sijena, kao podsjetnik da je minulih desetljeća tu obitavala stoka, a opustošena je i kapelica svetog Tome. Da nisam znao povijest ovog zdanja nikada ne bih ni pretpostavio tko su bili njegovi vlasnici. Svojom ruševnošću i devastiranošću uklapa se u neveseo mozaik s tisućama drugih diljem Dalmacije. Ruševine su sve iste, bile one plemićke ili sirotinjske – ipak su samo ruševine…

Tužne su sudbine ovakvih kuća i posjeda, samo nas podsjećaju kako smo mi ljudi ranjivi i mali u svemiru. Mnogi čitav život provedu nezasitno stvarajući, često i odričući se vlastitih užitaka, pritom zaboravljajući na ljepotu življenja… da bi nakon svega nekoliko generacija sve otišlo u vjetar. Negdje se dogodi da obitelj izumre ili bankrotira, neke je razbaštinila nacionalizacija, nečiji posljednji nasljednici danas žive na drugoj stani svijeta, a kuće same – odumiru. Bez stanara i ljudskog žamora, ruke koja ih njeguje i obnavlja, one gube smisao. Ove koje sam posjetio na Šipanu pričaju upravo takve priče…

Svijetli dio mog šipanskog izleta bila su dva ljetnikovca Stjepović – Skočibuha sagrađena jedan pokraj drugog sredinom 16. stoljeća u Suđurcu. Spadaju među najimpresivnije na čitavom Jadranu. Gradnju je započeo Tomo Skočibuha, brodograditelj i trgovac koji je karijeru završio kao jedan od najbogatijih poduzetnika Dubrovačke Republike u 16. stoljeću. Nakon Tomine smrti 1539. njegovu imovinu nasljeđuje sin Vice koji i dovršava izgradnju kompleksa, gradeći i svoj ljetnikovac odmah do očevog. Ovim zdanjima dominiraju promatračnice i kule za zaštitu od gusara, koji su tijekom 16. stoljeća često harali ovim područjem.

Vice je 1585. zabilježio da je vrijednost njegove imovine, za to doba nevjerojatnih, 77 284 dukata. Zanimljivo je napomenuti da je Vice imao čak desetero djece  no oni nisu imali muških potomaka pa obiteljsko prezime umire u 17. stoljeću, a sva imovina prelazi u vlasništvo drugih obitelji. Izuzetna obitelj koja zaslužuje iscrpnu analizu i neki zaseban blog…Uspio sam, zahvaljujući Nikši i Ratku, ući u jedan od ljetnikovaca i snimiti njegove vrtove, ali zbog odsutnosti današnjih vlasnika nije bilo moguće vidjeti interijer. Teško je prenijeti koliko je zdanje impresivno i već            planiram sljedeći posjet Šipanu kada ću se potruditi snimiti posjed detaljno, ali i napisati zasebnu priču o ovom fascinantnom posjedu.

Šipanski izlet smatram jednim od najinspirativnijih otkada lutam Dalmacijom u potrazi za Zaboravljenom Dalmacijom. Duh otoka osvojio me i teleportirao u prošlost, motivirao za nova istraživanja. Nevjerojatna je to i djevičanska ljepota, sačuvane vizure Dalmacije u najljepšim bojama. Priče koje ste mogli vidjeti na Instagramu “Zaboravljene Dalmacije” i vas su oduševile, a najveća radost su mi bile vaše poruke o tome kako sam vas motivirao da posjetite ovaj otok. I ja se osobito radujem našem sljedećem susretu i zahvaljujem na gostoprimstvu svim Šipancima koje sam tamo sreo, osobito domaćinu Nikši koji toliko strastveno voli svoj rodni škoj. Do sljedećeg susreta !

Igor Goleš