Proteklih nekoliko godina, između ostaloga, posvetio sam sakupljanju starih memorandumskih računa i službenih dokumenata. Nevjerojatno je koliko je ova sfera neistražena i koliko se malo ljudi bavi ovim hobijem. Kolekcionarska scena je podređenija sakupljanju drugog papirnatog gradiva poput novčanica, starih razglednica, dionica i drugih papirnatih „čuda“. Tek poneki kolekcionar sakuplja ovo gradivo, ali vezano isključivo za svoje mjesto ili kraj pa im nedostaju opća saznanja o ovom području. Upravo stoga osjetio sam potrebu napisati tekst kojim bih skrenuo pozornost, a možda i inspirirao druge sakupljače da pristupe ovoj temi na ozbiljan način.

Već krajem prve polovine 19. st. počinju se ukrašavati računi i službeni dokumenti kojima kompanije i trgovci naglašavaju svoj rejting, ozbiljnost i različitost od konkurencije. Što ljepšu dizajnersku crtu je neki dokument imao to je bila veća mogućnost da se kod kupaca i poslovnih partnera ostavi zadivljujući prvi dojam. Začuđujuća su stoga grafička rješenja koja možemo vidjeti na računima tog doba, pa čak i fontovi slova, među kojima nalazimo i tako posebnih da ih ni danas ne možemo imati na raspolaganju. Memorandumi prvenstveno mogu poslužiti kao sjajan izvor podataka, a što je vrijeme odmicalo to su sadržavali sve više informacija. Tako se na njima moglo iščitavati brojeve telefona, adrese raznih zastupništava, te vrsta djelatnosti pojedinih obrtnika, trgovaca ili kompanija. Neki su se, poput prikazanog tvornice maraskina Vlahov iz 1899., koristili i za prikaz medalja osvojenih na raznim gospodarskim izložbama i sajmovima.

Tijekom mojih godina traganja za starim računima trgovaca i kompanija s područja Dalmacije uočio sam da do sada nisam pronašao niti jedan s ukrasnim zaglavljem otisnut prije 1870. Pritom, naravno, mislim na otisak sa slikama neke trgovine, tvornice ili pravim logom poput ovog tvornice Vlahov iz 1899. Za to je vrijeme karakteristično da račun sadrži tek naziv naručitelja. Najstarija dva ukrašena memoranduma iz moje zbirke pripadaju apotekama – iz Dubrovnika 1872. i Korčule 1875. To su i jedini poznati te, po svemu sudeći, unikati. Otkupio sam ih u zbirci od gotovo 2000 memoranduma jednog dubrovačkog kolekcionara koji ih je u svoje albume pohranio prije gotovo 50-ak godina, dok se još takvih predmeta i moglo pronaći na tržištu. Pamtim njegove doskočice o papirima dok sam otkupljivao njegovu zbirku sabiranu desetljećima: Vidi Igore vrhunski papir iz 19 st. ili ranije je vrlo teško pronaći, to mi govori cjeloživotno sakupljačko iskustvo. Kada nabaviš npr. vrhunski komad kovanog novca njega pogledaš 1-2 puta i spremiš u sef. Vrhunskom i rijetkom papiru se možeš vratiti i sto puta, konzumirajući njegov sadržaj. Oni iznimnog sadržaja ili vizuala su rijetki poput dijamanata. Zanimljive riječi jednog velikog kolekcionara u koje sve više i više vjerujem i ja s godinama nakupljanog iskustva. Pravi primjer su upravo memorandumi s ukrasnim zaglavljem iz 19. st. Čini se da je tek nakon 1890. ova tehnika izrade počela poprimati ozbiljne komercijalne razmjere. Iako je
tiskarstvo napredovalo i pružalo mnogo više mogućnosti onima koji žele uložiti novac u svoj marketing i dalje je bilo malo onih koji će ˝bespotrebno˝ potrošiti više novca na najskuplji vid promidžbe. Stoga je plemenitije verzije ovih dokumenata i dalje jako teško pronaći i, ako bi pričali o omjerima, možda bi njihov udio u cjelokupnom gradivu koje sam ja imao u rukama svega nekih 2 %. U spomenutoj zbirki od 2000 memoranduma bilo je svega 50-ak s ukrasnim zaglavljima.

Koliko je zapravo ova tema kompleksna najbolje govori sljedeći podatak. Prva dalmatinska vinarska zadruga u Bolu bila je vrlo jak ekonomski čimbenik na otoku Braču, ali i u cijeloj Dalmaciji. Moj kolega i prijatelj, kolekcionar Ante Meštrović ima u svojoj enološkoj zbirci preko sto prastarih
memoranduma dalmatinskih vinara i zadruga. On gotovo 40 godina vrlo aktivno gradi svoj fond i poznat je svim trgovcima antikviteta na području Hrvatske. Skoro sve što se pojavljivalo desetljećima iz Dalmacije, a da je vezano uz ovu temu u pravilu se uvijek njega kontaktiralo. Ipak, ni on nikada u
životu nije imao priliku vidjeti službeni dokument ove velike zadruge, a kamoli kupiti ga. Razlog je jednostavan – nisu se nikada nigdje ni pojavili, niti je itko mogao znati kako izgleda. Memorandum Prve dalmatinske vinarske zadruge pronašao sam upravo ja tijekom svojih putešestvija po otoku Braču. Lokalci su mi donijeli u jednu konobu svezak papira koji su nekada pripadali Seoskoj zadruzi u Ložišćima. Dok sam ih razdvajao u jednom trenutku sam naletio na memorandum vinarske zadruge i samo što se nisam onesvijestio. Preda mnom se šepurio jedan od najljepših memorandumskih računa kojeg sam ikada vidio. Koloriran, s dalmatinskim grbom i vizurom prepoznatljive zgrade bolske zadruge, toliko grafički savršen za vrijeme kojem pripada da me je apsolutno ostavio bez daha. Prikazuje zgradu zadruge na kojoj i dan danas piše isti natpis, ali se nalazi poznata vinarija Stina. Iako detalji s memoranduma otkrivaju da je tiskan za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije (vjerojatno oko 1910.) ovaj pronađeni je poslan zadruzi u Ložišće tek 1923. Gdje su nestale stotine i tisuće sličnih koje je koristila zadruga u tom razdoblju? Odgovor je – uništeni, bačeni, spaljeni, kao vjerojatno i arhiva zadruge, svega možda pokoji primjerak krije se još negdje poput ovog pronađenog upravo na Braču. Mogućnost pronaći ga je stoga je gotovo ravna nuli.

Trebam li uopće objašnjavati oduševljenost mog prijatelja kada sam mu dojavio za ovaj genijalni pronalazak? Naravno da je memorandum bez obzira na svoju unikatnost završio u njegovoj zbirki. Prijateljstvo je ipak važnije od samog gomilanja trofeja. Nekada treba i druge usrećiti i ostati uravnotežen. U enološkoj zbirki on ima još veći značaj, a Antin osmijeh nitko ne može platiti. Primjer ovog pronalaska otvara neka druga pitanja. Koliko ovakva rijetkost zapravo vrijedi? Kako uopće odrediti njenu materijalnu vrijednost? Kako bi odgovorili na ta pitanja u prvom redu trebamo biti osviješteni koliko je taj predmet, kao i svaki drugi sličnog karaktera, rijedak i poseban. Mi kolekcionari često za takve posebnosti koristimo pojam LJUBITELJSKA CIJENA, što znači da je predmet aukcijskog karaktera i da kolekcionaru može vrijediti 100 € ali i 1000 €? Cijena je stvar dogovora obje strane i sve je relativno. Ipak, zbog toga treba postaviti neke opće parametre koji mogu poslužiti kao smjernice i onima kojima kupuju i onima kojima prodaju, ponajviše zbog toga što su rezultat višegodišnjeg istraživanja i osviještenosti o problematici te naglašavaju posebnost ovog gradiva. Mislim da bi bilo najbolje memorandume razvrstati u četiri kategorije i izdvojiti ih po godinama tiskanja, iako je i tu vrednovanje ponekad upitno jer neki memorandum iz 1912. može biti mnogo rjeđi nego neki iz 1882. Sve ovisi o nizu faktora. Ipak ako bih generalizirao tada bi najrjeđima i aukcijskim primjercima proglasio one tiskane između 1840. – 1860, a njihovu vrijednost bih proglasio ljubiteljskom. Ekstremno rijetki su i oni iz perioda 1860. – 1890. Za one klasične koji sadrže samo naslove trgovina možemo smatrati da vrijede svakako 50-tak eura po primjerku, a oni sa ukrasnim zaglavljima barem 200€. Memorandume tiskane od 1890. – 1918. može se puno lakše pronaći na tržištu, što ne znači da nisu rijetki. Ipak zbog ˝kasnijeg˝ datuma nastanka njihova vrijednost bi bila osjetno manja; oni sa natpisima vrijede 20-tak eura po primjerku, a sa ukrasnim zaglavljima svakako od 50- 100€. Ovih potonjih u mojoj zbirci je svega 50-tak primjeraka iz ovog perioda, a na tržištu se pojavi svega poneki primjerak godišnje. U posljednju kategoriji spadaju oni nastali za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Vrijeme je to kada trgovina cvjeta i otvaraju se stotine i tisuće trgovina i gotovi svaki trgovac koristi memorandumske račune.Stoga su ovi iz perioda 1918. – 1940. umjereno rijetki i ne vrijede mnogo više od 10-tak eura po primjerk, dok oni sa ukrasnim zaglavljem svakako vrijede dva do tri puta više. Materijalnu vrijednost i status nekog rijetkog primjerka može ugroziti tek pronalazak nekog nepoznatog i sačuvanog arhiva u kojem bi se teoretski moglo pronaći još primjeraka istog računa. Takav primjer je više stotina istih računa kompanije Jugoslavenski Lloyd koje sam pronašao u arhivi kapetana Nikole Župe iz Orebića. S obzirom na to da je on bio kapetan na brodovima te kompanije čuvao je cijelu svoju brodsku korespondenciju od 1930. do 1934. Kada sam pronašao te memorandume nisam bio svjestan koliko su rijetki. Iz razgovora s vremešnim splitskim sakupljačima pomorske tematike saznao sam da je tek jedan od njih imao 1 memorandum Jugoslavenskog Lloyda. Nevjerojatno, zar ne? Jedan jedini primjerak koji se odnekud pojavio od tisuća sličnih koje je kompanija slala na sve strane svijeta! Ova kompanija nastala je 1928. godine ujedinjenjem Atlantske plovidbe Ivo Račić i Jugoslavensko-amerikanske plovidbe. Na vrhuncu moći je imala čak 24 broda. Koliko se samo dopisa ispisalo u korespondencijama s kapetanima, a mi danas samo zahvaljujući privatnoj arhivi jednog kapetana možemo vidjeti kako su i izgledali. Sreća je što je kapetan Župa imao poriv sve čuvati, a kako je spremio cijelu dokumentaciju nakon svog umirovljenja 1940. tako je i mene dočekala 80 godina poslije na tavanu njegove kuće u Orebiću. Ovaj pronalazak usrećio je mnoge sakupljače koji su nakon toga imali prigodu dobiti memorandum Jugoslavenskog Lloyda za svoju zbirku.

Jedan od zasigurno najljepših memoranduma koje sam imao priliku vidjeti pripada Prvom dalmatinskom racionalnom uzgajalištu kamenica u uvali Sutvid. Nevjerojatna izvedba, također sačuvana u svega jednom jedinom primjerku iz daleke 1911. godine. Postojeći pokušavam otkupiti iz jedne zbirke, a hoću li uspjeti u svom naumu vrijeme će pokazati. Ima neka tajna veza mene i ovog mjesta koje sam u više navrata posjećivao tijekom svojih posjeta Pelješcu. Uvijek mi je bilo drago ondje zastati, osobito jer u zbirki imam i stare razglednice tog istog uzgajališta koje je oformio Stijepo Bjelovučić iz Janjine. Čak sam o njemu i napisao kratak blog, no tada nisam mogao ni sanjati da ću uskoro naletjeti na službeni memorandum tvrtke. S obzirom na bogatstvo ovog trgovca ne čudi da je htio imati reprezentativne memorandume kojima se predstavlja poslovnim partnerima i kupcima. Nije lako kolekcionarskom srcu znati da postoji, a ne imati ga u zbirki. Nadam se samo da će se jednom negdje pojaviti sanduk istih i razveseliti mnoge od nas upravo poput onih Jugoslavenskog Lloyda.

Sličnih pričica iz sakupljačkog svijeta ima još mnogo. Kada bih pričao o svakoj pojedinačno trebao bih napisati knjigu, a ne blog. Moji tekstovi o kolekcionarstvu nisu namijenjeni stjecanju znanstvenih bodova već podjeli stečenog iskustva jednog zanesenjaka. Da bi se uopće o ovoj temi moglo pisati trebalo je potrošiti mnoge sate rada, mnogo novca i truda te energije, ali i imati sreće. Nadam se da će se u njima pronaći i neki kolege kolekcionari, a osobito muzejska struka, koja je poprilično neiskusna na ovom području. Nije mi poznato, niti sam uspio pronaći bilo koji tekst o ovoj temi pa svaku informaciju o njoj smatram iznimno korisnom. Ulaskom u digitalnu eru svako formiranje papirnatih zbirki s ovih naših prostora dobiva na važnosti. Stari papiri već desetljećima nestaju i neće biti bolje, bit će ih sve manje i manje, a time će i zbirke o kojima pričam dobivati na svojoj dokumentarnoj pa i materijalnoj vrijednosti. Nadam se da će ova saznanja inspirirati i neke druge sakupljače posvetiti pažnju memorandumima koje imaju u svojim zbirkama, a nama kao društvu poželjet ću sreću da još mnoge nove otkrijemo i sačuvamo.

Igor Goleš