Otočić Krapanj slovi kao najmanji i najniži naseljeni otok na Jadranu, a od kopna ga dijeli samo 300 metara. Tradicija lova na spužve na Krapnju seže od kraja 17. st., dok prvi zapis o lovu spužava na hrvatskoj obali datira iz 1522. godine, a u njemu se spominje vađenje spužava dvojice Zlarinjana za trgovca iz Šibenika koji ih je potom prodavao u Veneciji.

A kako je sve zapravo započelo na Krapnju? Krajem 17. stoljeća s otoka Krete na otok Krapanj došao je služiti u tamošnji samostan fra Antun koji je  s vremenom mještane naučio brati i čistiti spužve, te je i  organizirao prodaju u Veneciji. U samim začecima lova, spužva (spuga) se vadila samo ostima na manjim dubinama da bi se kasnije polako uvodili i ronilački aparati. Krajem 19. st. posadu za lov na ˝spuge˝ činilo je oko 8 ljudi od kojih su samo dva do tri člana posade bili ronioci, dvojica veslači, dvojica su radila na pumpi za zrak, dok su dvojica gazila, prala i sušila izvađene spužve. Tada je lov spužava bio zabranjen svake treće godine kako se ne bi devastirala njezina staništa.

Godine 1911., spužvari otoka Krapnja sa 16 ronilaca, 6 ronilačkih aparata i 30 brodica osnovali su spužvarsku zadrugu. Zbog nepovoljnih ratnih gubitaka koje je uzrokovao Prvi svjetski rat, od pomorske uprave spužvari su primili financijsku pomoć, te je 1930. godine na Krapnju počela raditi mala radionica za obradu spužava.

Danas na  Krapnju djeluje svega nekoliko posada za lov spužvi, a modernizacija je donijela i otvaranje manje rafinerije za obradu koja se nekad obavljala ručno. Krapljani kažu kako se ˝spuge˝  počinju loviti kad se prvi put na početku ljeta začuju cvrčci, a lovi ih se do listopada. Zimi se ne bi smjele dirati jer im tada traje proces obnove i razmnožavanja. Jako su ponosni na svoju tradiciju i naglašena je svugdje, od prvog stupanja na otok gdje je sve u znaku spužve.

Tijekom mog dolaska na Krapanj posjetio sam muzej obitelji Tanfara gdje me dočekao Roko Tanfara, spreman da mi ispriča nešto o krapanjskim spužvarima. Roko je jedan od zadnjih aktivnih lovaca na spužve i zagovornik očuvanja ove tradicije, a i njegov sin se uskoro sprema na prve zarone nastavljajući obiteljsku tradiciju.Muzej  je preposebno mjesto koje ponajbolje opisuje koliko težak fizički rad je prikupljanje spužvi na morskom dnu i od svega prikazanog najviše me je fascinirao susret s starom ronilačkom opremom koju su  ronioci morali navući na sebe prilikom silaska u dubine. Ona je težila čak 80-85kg, kaciga i ovratnik 22kg, cipele svaka po 8kg, odijelo i crijevo 28kg, a ronioc je bio naoružan i s 2 utega od po 15 kg koji su mu trebali pomoći da prije potone na dno.Zamislite samo osjećaj navlačenja sve te opreme na sebe.Roko je htio da mi uživo prezentira taj poduhvat.Naravno nije se mogao sam odjenuti pa mu je pomagao njegov pomoćnik.Nažalost Krapanj sam posjetio u zimskim mjesecima i nije bila situacija da se zaroni u ovom starom odijelu, ali dobio sam poziv Roka da se vratim  nekada ljeti pa da i to  snimimo za instagram publiku Zaboravljene Dalmacije. Guštao sam u gostoprimstvu ove obitelji, osobito u pričama Rokovog oca.U svojoj potrazi za spužvama on i njegova posada su obilazili gotovo sve jadranske otoke i pritom doživljavali i nevjerovatna iskustva.Tako se prisjetio i sasvim nerealne scene za prilike na Jadranu – nasukanog kita na obalama Silbe. Radna dubina ronioca bila je najčešće na 20-30 metara dubine, a maksimalna čak 120 metara. Ronioci bi po nekoliko sati kontunirano zaranjali i izranjali tražeći spužve pa zamislite samo koliku je to fizičku spremu zahtjevalo. Ovi ljudi su imali pluća poput pravih dupina, a barba Tanfara se sjeća i vremena kada bi ronioci nosili s sobom u barci kamenja od 10-tak kg koja bi im služila kao utezi. Trebalo je štedjeti svaki mm zraka u plućima.

Nevjerovatna je priča koja se dogodila spužvarima iz obitelji Tanfara 30-tih godina prošlog stoljeća u kanalu između Pelješca i Korčule. Tamo je tijekom potrage za spužvama jedan od članova posade  nakon izranjanja izgubio svijest. Tijelo mu je zamrlo, ušao je u stanje kome i svi su bili uvjereni da je preminuo. S obzirom da su običaji nalagali da se preminuli odmah unutar jednog dana pokopa tako je pogreb odmah sutradan izvršen u obližnjem Račišću. Dva dana nakon pokopa mještanka Račišća je prolazila pokraj groblja s svojim stadom ovaca i začula krikove koji su dopirali s groblja. Uplašena je odmah otrčala do župnika i zamolila ga je da ode do groblja pomoliti se za mrtve duše. Glasovi koje je čula su bili  zapravo očajnički krici ronioca, koji se probudio iz stanja kome u tmini grobnice, te pokušao izaći iz nje što naravno nije bilo moguće. Župnik je odbio poslušati molbe žene, a nesretnik u grobu je usred vrućine i dehidracije ubrzo zaista i preminuo. Grobljem je opet zavladala tišina,a prava istina o ovom događaju je otkrivena tek godinama poslije kada se grobnica otvarala za ukop novog pokojnika. Tada je u kutu grobnice u sjedećem položaju pronađen nesretni spužvar kako zgrčeno sjedi.Možemo samo zamisliti užasnute poglede nazočnih kada su ugledali takvu scenu.

Otišao sam s Krapnja nevjerovatan ponosan što sam dobio prigodu naučiti nešto o spužvarima. Za sam obilazak Krapnja, uz nezaobilazan posjet samostanu, potrebno vam je tek  par sati i svakako vam  ga preporučujem zbog njegove karizme i posebnosti, ali i blizine kopna. Vožnja od Brodarice do Krapnja traje samo  pet minuta, a na njemu ćete osjetiti dašak one prave, istinske Dalmacije, ali i upoznati ljude koji se bave iznimnom vještinom. Oni zaslužuju svoje poglavlje u svakoj priči koja govori o posebnostima Dalmacije i njenim ljudima.

Igor Goleš