Zvonik crkve svetog Ivana i Pavla u Ložišćima jedan je od najljepših u Dalmaciji, a poznat je  starijim generacijama i po tome što se pojavljuje u uvodnoj špici kultne dalmatinske  serije  Malo Misto. Dva su razloga za to; njegova ljepota , ali i zahvala scenariste Malog mista Miljenka Smoje ložišćkom poštaru Frani Pavlovu za njegove kronike ovog Malog mista  kojima je bilježio sve ono što se tu dešavalo kroz desetljeća  . Zasigurno je i sam Smoje u njima pronašao inspiraciju za svoje tekstove, ali i u samoj ljepoti ovog malog mista. A i  i kako ne bi ? Jeste li imali priliku doći na Brač i vidjeti  Ložišća ?  Kakva je to samo Dalmacija, netaknuta i upravo autentična, ona s kraja 19.stoljeća.

Prolazivši kroz Ložišća ne možete ne stati i napiti se ove najbistrije ljepote i uživati u pogledu na sam zvonik. Zanimljiva je priča o  tome kako je tako malo selo dobilo takav impresivan zvonik, rađen po nacrtima čuvenog kipara Ivana Rendića.Poznata je zgoda o kojoj je pisao u svojim memoarima Frane Pavlov kako je na upit seljana kipar Rendić njima poslao dva nacrta zvonika običnih seoskih ali i jedan raskošan,  kako bi se malo našalio s njima, znajući da oni ne mogu platiti izradu takvog zvonika. Župnik je sva tri nacrta izvjesio na crkvena vrata kako bi narod odlučio i puk je jednoglasno odabrao onaj treći, najljepši i najskuplji. Novca za taj poduhvat nije bilo pa ga je posudio najbogatiji mještanin Ložišća, dr Mihovil Nazor, koji se vratio u selo uživati umirovljeničke dane , nakon višegodišnjeg rada u Puli  gdje je bio glavni liječnik u Lučkom admiralatu, i istodobno odgovorni liječnik pulske Mornaričke bolnice. Za vrijeme službe u austrijskoj ratnoj mornarici ovaj ložišćanin  je bio i osobni liječnik  princa nadvojvode Maksimilijana Habsburga.

Njegov jedini uvjet  da bi seljacima pozajmio novac je bio da mu dug odrade vrate od prihoda od prodaje vina, ali uglavnom i nije računao na njegovo vraćanje. Svaki je bratim trebao godišnje davati baril vina za vraćanje duga, i to se protezalo sve do prvoga svjetskog rata. Zvonik se gradio od 1884 sve do 1889.  Prvi građevni poduzetnik odabran za posao bio je Šare iz Splita, ali je ubrzo odustao od tako kompliciranog pothvata.  Ponudio se za izgradnju potom mladi klesar Matzenik iz okolice Zadra, koji je radio u obližnjem kamenolomu i oženio se djevojkom iz Ložišća. Ložišćani, s velikom sumnjom u njegovu nedovoljnu stručnost, u nedostatku boljeg rješenja , ipak su  pristali . Ne spavajući ni danju ni noću, proučavao je Matzenik svaki kamen da bi  ga ugradio prema Rendićevom nacrtu. I uspio je naposljetku. Zvonik je sagrađen, a dug s vremenom plaćen.Dokaz kako u svoje snove treba vjerovati, i nikada ne odustajati. Upravo zahvaljujući svojim upornim precima današnje generacije ložišćana mogu biti ponosni na činjenicu da njihovo selo ima jedan od najljepših zvonika u Dalmaciji, pravo remek djelo, čije ljepote se ne bi ni sama Venecija posramila. Upravo zbog toga od njih se i može čuti da je nacrt njihovog zvonika bio namjenjen za samu Veneciju, što ipak ne odgovara istini. Svejedno ovo bračko selo je pravi primjer sačuvane autentične Dalmacije, nažalost danas s malo preostalih  mještana, ali velikog srca. Obožavam Ložišća, Željana, Antoniju, Luku, Nikšu i sve one koje sam tamo upoznao, a koji žive svoje mjesto  i vole ga iznad svega i uvijek im se rado vraćam. A svi Vi koji želite osjetiti Dalmaciju, a nalazite se na Braču što čekate ? Posjetite čarobna Ložišća !!!

Igor Goleš

Pogled na zvonik, veljača 2021.